Printer Friendly

Rodni jezici. Zbornik radova o jeziku, rodu i spolu, urednica Tatjana Piskovic, Zagrebacka slavisticka skola i FF press, Zagreb 2018., 379 stranica.

Za urednicku knjigu Tatjane Piskovic Rodni jezici. Zbornik tekstova o jeziku rodu i spolu sve je prije nego kurtoazno ili konvencionalno reci da je rijec o iznimno dobrodoslu i potrebnu prinosu jezikoslovnoj literaturi na hrvatskom jeziku, posebno njezinu sociolingvistickom spektru. Premda je tema odnosa jezika, spola i roda intrigantna, ne samo iz perspektive nekoliko jezikoslovnih disciplina nego i mnogih bliskih struka, poglavito sociologije, antropologije, psihologije i filozofije, feministicka je kritika jezika, kako se ona cesto preciznije odreduje, u hrvatskoj sociolingvistici, u ciji se okvir primarno smjesta, dugo ostala zanemarenom temom. To je zacijelo posljedica i nedovoljna poznavanja danas vec bogatoga korpusa literature nastale tijekom posljednjih cetrdesetak godina u okviru feministickoga bavljenja jezikom. Cinjenica sto se problematika odnosa jezika, spola i roda od pocetka ovoga stoljeca ustrajno inaugurira i u hrvatskoj lingvistickoj literaturi, pa i u akademskom kontekstu, zasluga je prije svega dviju mladih jezikoslovki--Mislave Bertose i urednice zbornika o kojemu je rijec, a koja se posljednjih desetak godina dosljedno bavi rodnolingvistickim temama. (1) Tatjana Piskovic ispravno je detektirala da bi za sire etabliranje rodolektologije--naziv je, uz rodolekt, sama skovala referirajuci se na engleski >>genderlect<<--bilo potrebno na jednom mjestu okupiti i na hrvatski prevesti reprezentativni izbor kanonskih tekstova rodne lingvistike. Zbornik Rodni jezici, a mozda bi tocnije bilo reci >>citanka<<, kako se to primjerice razumijeva engleskim >>reader<<, nedvojbeno je u tome uspio na vise razina--ne samo znalackim izborom dvanaest stozernih i u odredenom smislu prekretnickih tekstova nego i njihovim medusobnim supostavljanjem odnosno suprotstavljanjem. U tako stvorenu dijalogu ti tekstovi prestaju biti iskljucivo predstavnicima pojedinih teorijskih pristupa kako bi ih citatelj dozivio da ih proucava izolirano, a kako su ih i oni zainteresiraniji za ovu tematiku zacijelo i upoznavali. U povijesnoj perspektivi i u komplementarno postavljenoj cjelini oni potencijalno omogucuju i stanovitu reinterpretaciju pa i revalorizaciju. Posebno se to odnosi na, mogli bismo u sirem kontekstu reci, >>nulti<< ili ishodisni tekst autorice Robin Lakoff Jezik i zenino mjesto, objavljen 1973. godine, kojim se otvara prva tematska cjelina zbornika, a u kojem se prvi put ekspliciraju razlike izmedu >>muskoga<< i >>zenskoga<< jezika kao izravnoga odraza strukture moci u drustvu.

Za nekoga, poput autorice ovih redaka, tko se jos pocetkom sedamdesetih godina na studiju engleskoga jezika u obvezatnoj literaturi suocavao s (kako se to tada jos nije ni odredivalo) neskriveno seksistickim Jespersenovim stavovima o zenskoj upotrebi jezika te posvemasnjoj zenskoj inferiornosti koja se tom upotrebom manifestira, taj je tekst R. Lakoff otvorio neke nove horizonte i nije, uza sva metodoloska ili druga ogranicenja koja se s odmakom od vise desetljeca sociolingvistickih i drugih interdisciplinarnih istrazivanja lako razabiru, ostavljao dojam da reperkutira seksisticke obrasce, kako se to autorici cesto imputiralo u djelima sljedecih generacija istaknutih imena feministicke kritike jezika.

Golem se korpus istrazivanja u okviru feministickoga bavljenja jezikom nastalih u sljedecim desetljecima, zapravo sve do danas, na vise ili manje eksplicitne nacine odreduje prema tom pionirskom i iznimno utjecajnom radu, bilo da ga osporava ili ga, kao sto se vidi iz vise radova u ovoj knjizi, s vremenskim odmakom iscitava na nov i manje iskljuciv nacin.

U fokusu se feministickoga bavljenja jezikom tijekom proteklih desetljeca obuhvacenih zbornikom zapravo uvijek nalazi odnos jezika/diskursa, ideologije i spola, odnosno roda, ali se teorijska polazista i ideoloske pretpostavke bitno razlikuju. U tom se protegu mogu prepoznati i pratiti glavne teme rodolektoloskih istrazivanja. U pocetku su to manifestacije muskoga i zenskoga govora, tj. nacina na koji se zene i muskarci jezikom sluze, i prepoznavanje stereotipnoga unutar tih obrazaca, zatim se fokus prebacuje na proucavanje drustvenih normi i konvencija koje takve razlike uvjetuju i njima se odr(a)zavaju, a u posljednjih se dvadesetak godina sve vise proucava upotreba jezika kao sredstva konstrukcije govornikovih rodnih identiteta i manifestacija drustvene i seksualne prakse, sto je otvorilo put i queer lingvistici.

S jedne strane nedvojbeno je rijec o izrazito dinamicnu podrucju u kojem se razne feministicke teorije ispreplecu i odrazavaju na proucavanje jezika i roda. S druge strane istrazivanja u sklopu rodnolingvistickih teorija plodno utjecu na artikuliranje i razvoj suvremenih feministickih teorija u sirem smislu.

Urednica je promisljeno izabrala studije nastale pretezno u americkom akademskom kontekstu koje su tematski, metodoloski i ideoloski--posebno one koje se obicno podvode pod kapu poststrukturalistickoga feminizma--zacrtale okvire feministickoga bavljenja jezikom kako se ono do danas oblikovalo. Taj ce izbor ilustrirati i cinjenicu da je u metodoloskom smislu feministicka lingvistika izrazito interdisciplinarna, oslanjajuci se prije svega na sociolingvistiku, antropolosku lingvistiku odnosno lingvisticku antropologiju i pragmalingvistiku. U tom se sirokom rasponu sluzi etnografskim istrazivackim metodama, aparaturom analize diskursa, korpusne lingvistike, psiholingvistike i socijalne psihologije te drugih srodnih struka. Osim sto granici s mnogim spomenutim podrucjima ili zadire u njih, feministicko je bavljenje jezikom neodvojiv dio rodnih studija pa je lako pretpostaviti da ovaj zbornik rodnolingvistickih tema moze racunati na siroku recepciju.

Za objektivno citanje i razumijevanje radova od velike je pomoci uvodna studija urednice Tatjane Piskovic. Njome se obrazlaze izbor tekstova i struktura zbornika te citatelja znalacki vodi kroz niz od dvanaest tekstova koji su organizirani istodobno kronoloski i tematski, pri cemu svaki od njih predstavlja originalan pristup, ali se, cemu i duguje svoju medasnu ulogu, u odredenom smislu kriticki postavlja prema drugim pristupima i korespondira s njima. Kroz cetiri cjeline--Dominacija i razlika; Postmoderni obrat: prevladavanje binarnosti; Izvedba roda u komunikacijskoj praksi i Sinteza - citatelju se predstavljaju tri osnovne faze (o kojima se ponekad govori i kao o tri vala) feministicke lingvistike. Prva je, s pocetkom u sedamdesetim godinama 20. stoljeca, obiljezena dominacijskim pristupom rodu i jeziku; drugu, koja prevladava u osamdesetima, karakterizira tzv. razlikovni pristup kao protuteza dominacijskom pristupu; a treca faza donosi odmak od iskljucivosti prethodnih faza i pocetak bavljenja manifestacijama visestrukih govornikovih identiteta. Smatra se dakle da kroz jezik pojedinac realizira svoje razlicite rodne identitete koji nisu nuzno povezani samo sa spolom nego i s rasom, dobi, drustvenim statusom, profesijom itd.

Poglavlje Sinteza cini recentan clanak Mary Bucholtz Feministicki temelji istrazivanja jezika, roda i spolnosti iz 2014. godine, koji uz uvodnu studiju urednice, u kojoj se ona na Bucholtz cesto i referira, cini kompaktan i suvremen pregled lingvistickoga proucavanja odnosa jezika i roda iz siroke feministicke perspektive.

Spomenuti rad R. Lakoff, Jezik i zenino mjesto, izazvao je brojne kontroverzije, ali i inspirirao generacije. Premda u etnoloskoj i antropoloskoj literaturi s kraja 19. i pocetka 20. stoljeca tema rodnih razlika, tj. razlicitih muskih i zenskih jezicnih praksa, u istoj govornoj zajednici nije bila nepoznata, ta je autorica prva progovorila o jezicnoj diskriminaciji u suvremenom americkom drustvu i potkrij epila to dvama dokazima: analizom nacina na koji zene uce koristiti se jezikom i kako se njime doista koriste (tj. specificnostima zenskoga jezika na leksickoj, sintaktickoj i prozodijskoj razini) te nacinom na koji se one tretiraju u jeziku. Danas je tesko razumjeti sve argumente kojima su brojni i antifeministicki i feministicki orijentirani autori, pa i neke od autorica zastupljenih u ovom zborniku, zestoko kritizirali taj rad i u nj ucitavali znacenja i mogucnosti interpretacije za koje Lakoff nije pruzila osnove, no taj je tekst i danas mnogo aktualniji od vecine osporavanja koja su ga pratila. Kako istice urednica T. Piskovic, Lakoff je, medu ostalim, >>oblikovala konkretne analiticke alate za opis drustvenih praksi, govornih cinova, govornih zanrova i njihovih registara vaznih za proucavanje rodnih jezicnih praksi<<, potaknula istrazivanja i spoznaje o odnosu jezika i roda te utjecala na razvoj teorije uljudnosti i osvijetlila ulogu drustvenih norma u jezicnim promjenama bitno pridonijevsi buducem oblikovanju teorije jezika i roda.

Na kljucnim tezama njezina rada o postojanju razlika izmedu muskoga i zenskoga govora i tvrdnji da one proizlaze iz muske dominacije iznikla su dva kljucna pristupa u ranoj fazi feministicke kritike jezika: dominacijski pristup i razlikovni pristup. U zborniku se prvi ilustrira prvim poglavljem knjige Man Made Language (iz 1980.) najradikalnije zastupnice dominacijskoga pristupa australske feministkinje Dale Spender. Osnovna je njezina teza da u patrijarhalnim drustvima jezikom dominiraju muskarci odnosno musko semanticko pravilo u skladu s kojim muskarci definiraju leksicka znacenja pa onda i stvarnost. Posljedica je toga, smatra Spender, da su zene jezikom negativno obiljezene, cesto iz njega i iskljucene.

Spektar razlikovnoga pristupa u istrazivanju jezika i roda zastupljen je dvama radovima: Kulturni pristup musko-zenskomu nesporazumu Daniela Maltza i Ruth Borker (iz 1982.) i >>Pusti te novine i razgovaraj sa mnom!<< Prisni i informativni govor Deborah Tannen (iz 1990.). Maltz i Borker oslanjaju se na sociolingvisticka istrazivanja Johna Gumperza pa razlike izmedu muskoga i zenskoga govornog ponasanja tumace znatno pomirljivije, kao kulturne nesporazume uvjetovane razlicitim socijalizacijskim praksama u kojima muska i zenska djeca usvajaju razlicite drustvene norme i perpetuiraju ih u odrasloj dobi.

Tekst Deborah Tannen preuzet je iz njezine popularno pisane knjige You Just Don't Understand, kojim je, kao svojevrsnim popularnopsiholoskim prirucnikom namijenjenim rjesavanju komunikacijskih poteskoca i nesporazuma u musko-zenskim odnosima, stvorila zanr popularne lingvistike i postigla golemu citanost. To je zacijelo pridonijelo olakom bagateliziranju njezina lingvistickoga doprinosa zasnovana na bogatom iskustvu u analizi diskursa i prosirena na domenu inter-personalnih odnosa i dovelo do optuzbi da u svojim djelima zapravo reproducira drustvenu rodnu hijerarhiju u kojoj jezicnim normama upravljaju muskarci. S vremenom su feministicki ciljevi D. Tannen jasnije prepoznati i okarakterizirani kao liberalni kulturni feminizam.

Ogranicenja i iskljucivost dominacijskoga i razlikovnoga pristupa i binarnoga tumacenja jezika i roda razmjerno su brzo nuzno doveli do napustanja obaju modela koji u osnovi razdvajaju rodni identitet pojedinca od drugih njegovih identitet-skih obiljezja.

U drugoj cjelini, Postmoderni obrat: prevladavanje binarnosti, cetiri svojedobno veoma utjecajna clanka, pretezno iz devedesetih godina, ilustriraju preokret u rod-nolingvistickim istrazivanjima usmjeren prevladavanju ogranicenja prethodnih pristupa. Taj se obrat manifestirao ponajprije u metodoloskom smislu, uvodenjem novoga pojmovnog aparata za prevladavanje nekriticki pretpostavljenih binarnosti kategorija muskoga i zenskoga u jeziku i dotad dominantnoga esencijalistickog pristupa odnosima jezika, roda i spola, odnosno spolnosti.

Za jedan od presudnih poticaja u tom smjeru zasluzne su Penelope Eckert i Sally McConnell--Ginet, koje u clanku Misli prakticno, gledaj lokalno: jezik i rod kao praksa utemeljena na zajednici uvode pojam zajednica prakse, kojim upozoravaju na to da se rod konstruira u drustvenoj praksi i da se pojedine sastavnice identiteta medusobno ispreplecu te se moraju proucavati na konkretnom jeziku u stvarnim drustvenim situacijama. Buduci da govornici istodobno pripadaju razlicitim zajednicama prakse unutar kojih se njihovi (rodni) identiteti konstruiraju na razlicite nacine, to podrazumijeva da se istrazivanja jezika i roda moraju temeljiti na konkretnom komunikacijskom kontekstu i da se uvidi u kompleksne odnose jezika i varijabilne kategorije roda po svojoj naravi nuzno moraju istrazivati interdisciplinarno.

Feministickim razgranicavanjem spola i roda bave se i Janet Bing i Victoria Bergvall u radu Pitanje svih pitanja: onkraj binarnoga razmisljanja (iz 1996.), u kojem osporavaju mogucnost podjele ljudskih iskustava u binarne kategorije jer se time osobe i drustvene skupine cije se spolne uloge ne mogu podvesti pod normu heteroseksualnoga spolnog ponasanja osuduju na nevidljivost i marginalizaciju. Stoga one upucuju na izgradnju novih modela istrazivanja razlicitih zajednica prakse koji nece polaziti od unaprijed zadanih ideja o jeziku i rodu.

Prihvacanje stavova da je rod fluidna i varijabilna kategorija ovisna o razlicitim okolnostima otvorila je prostor novom podrucju unutar feministicke lingvistike--queer lingvistici. Taj se prostor istrazivanja odnosa jezika i spolnosti ubrzo raslojio u dva smjera pa se >>uocava napetost izmedu onih koje zanima kako jezik sudjeluje u drustvenome uspostavljanju spolnih identiteta i onih usredotocenih na vezu izmedu jezika i spolne zudnje<< (str. 22.).

U clanku Homo--genijalnagovorna zajednica Rusty Barret dodatno pomice granice i, odbacujuci mogucnost primjene sociolingvistickoga kriterija >>homogene govorne zajednice<< na queer govorne zajednice zbog njihove heterogenosti, utvrduje da bi uvjete odgovarajucih definicija takvih zajednica morali subjektivno odrediti sami njihovi pripadnici.

Drugi je smjer predstavljen razmjerno recentnim tekstom Jezik i zudnja (iz 2014.) svedskoga antropologa Dona Kulicka. Izrazito kritican prema esencijalistickim pristupima R. Lakoff i D. Tannen, autor smatra da je u istrazivanju odnosa jezika i spolnosti nuzno izbjegavati poistovjecivanje spolnosti i identiteta te ga valja usmjeriti prema proucavanju spolnosti kao zudnje. Slicno Barrettu, Kulick drzi da se queer identitet ne moze svesti na binarni model (gej i lezbijski) i tako replicirati prevladani model musko-zensko, nego se mora promatrati u punom rasponu pojedincevih drugih identiteta. Rjesenje je u napustanju kategorija identiteta i smjestanju odnosa jezika i spolnosti u okrilje kulturno utemeljenih semiotickih praksa cijim instrumentarijem valja istrazivati verbalizaciju zudnje u razlicitim jezicnim zanrovima, od zavodenja do pornografije.

U trecem se dijelu knjige, Izvedbe roda u komunikacijskoj praksi, trima radovima oprimjeruje primjena opisanih metodoloskih pristupa na analizu odnosa jezika i roda u konkretnim komunikacijskim situacijama. U clanku Davanje komplimenata: rodno utemeljene strategije uljudnosti (iz 1988.) autorica Janet Holmes metodom korpusne lingvistike analizira uzorak od petstotinjak razmjena komplimenata izmedu muskih i zenskih govornika na Novome Zelandu i s pozicija feminizma razlike dokazuje da komplimenti imaju razlicite funkcije u musko-zenskoj interakciji. Premda rezultati istrazivanja upucuju na postojanje drustvene hijerarhije i podredeni zenski status, Holmes, u skladu s pristupom radikalnoga kulturnog feminizma (prema tipologiji M. Bucholtz izlozenoj u posljednjem clanku u knjizi) hvali zenske komunikacijske sposobnosti i kreativne jezicne strategije.

U cesto citiranom radu Deborah Cameron (iz 1997.) Izvodenje rodnoga identiteta: govor mladica i konstruiranje heteroseksualne maskulinosti autorica analizira razgovor etorice (bijelih heteroseksualnih) momaka uz gledanje kosarkaske utakmice. Primjenom novih analitickih postupaka proizaslih iz teorije performativnosti ona, u skladu s postmodernistickim pristupom, dokazuje da se rod izvodi i konstruira iz konkretnih komunikacijskih situacija i da su u skladu s time rodni identiteti inherentno varijabilni i nestabilni, a maskulinost i femininost drustveni konstrukti.

Trecu cjelinu zakljucuje jos jedan rad Rustyja Barreta, Indeksiranje polifonog identiteta u govoru afroamerickih drag queens, vazan i kao jedan od pionirskih radova u domeni queer lingvistike. Baveci se primarno odnosom jezika i spolnosti kao stila, na vrlo kompleksnom primjeru govora afroamerickih (gej) muskaraca koji u teksaskom baru preobuceni u zene (cesto s hipertrofiranim zenskim atributima) u svojem govoru izvode zenski rodni identitet >>bjelkinje<<, Barret uvjerljivo demonstrira kako govornici mogu manipulirati jezicnim sredstvima koja indeksiraju razlicite znacajke njihova slojevita identiteta proizvodeci tako polifone identitete povezane s raznim drustvenim kategorijama kojima isti pojedinac pripada. Stoga rodne performative, sugerira autor, valja proucavati u svjetlu jezicnih ideologija koje prevladavaju u konkretnim zajednicama prakse.

Zakljucni, vec spomenuti clanak M. Bucholtz donosi azurni kriticki pregled rodolektoloskih istrazivanja. U njemu se predstavljaju autorice i autori koji su bitno obiljezili feministicko istrazivanje jezika (sto je korisno i zato sto nisu svi svojim tekstovima mogli biti zastupljeni u zborniku) i naznacuju smjernice mogucega razvoja anticipiranjem intenzivnijega prepletanja razlicitih perspektiva.

Svi su radovi u zborniku izvorno pisani na engleskom jeziku i s nekoliko iznimaka predstavljaju istrazivanja iz angloamerickoga konteksta koji rodolektoloskim studijima dominiraju i postavljaju okvire cijeloj disciplini. Stoga je prevodenje odabranih tekstova na hrvatski vazno i u terminoloskom smislu jer pretpostavlja uvodenje hrvatskoga nazivlja za imenovanje novih koncepata, kao i uskladivanje postojecega terminoloskog repertoara za to izrazito interdisciplinarno podrucje u kojem se susrecu i presijecaju brojni teorijski pristupi pa i cijele humanisticke struke. Bio je to zahtjevan posao i valja posebno pohvaliti citak i upucen prijevod Nevene Erak Camaj.

Spomena je vrijedan i sarmantno duhovit dizajn korica koji efektno rezonira sa sadrzajem knjige bitno obiljezenim stereotipima i njihovim razotkrivanjem.

Nadati se je, naposljetku, da ce u sredini koja se i u svojim obrazovanijim segmentima jos uvijek vrlo tesko snalazi s razumijevanjem pojmova spola i roda, ova knjiga ostvariti i mogucu propedeuticku ulogu.

(1) Prigoda je spomenuti da je agilna urednica ove knjige u suurednistvu nedavno objavila jos jedan zbornik koji se temama roda bavi u hrvatskom nacionalnom kontekstu pod naslovom Izvedbe roda u hrvatskome jeziku, knjizevnosti i kulturi (Zbornik radova 46. seminara Zagrebacke slavisticke skole. Urednice: Ivana Brkovic, Tatjana Piskovic. Zagreb, 2018.).

https://doi.org/10.22210/suvlin.2018.086.14
COPYRIGHT 2018 Croatian Philologic Society
No portion of this article can be reproduced without the express written permission from the copyright holder.
Copyright 2018 Gale, Cengage Learning. All rights reserved.

Article Details
Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:Bratanic, Maja
Publication:Suvremena Lingvistika
Date:Dec 1, 2018
Words:2546
Previous Article:Anita Hrnjak (2017): Frazeologija u rodnome okviru. Zagreb: Knjigra, 444 str.
Next Article:Kristian Lewis (2016). Lazni prijatelji s Rjecnikom hrvatsko--ruskih laznih prijatelja. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 441 str.

Terms of use | Privacy policy | Copyright © 2019 Farlex, Inc. | Feedback | For webmasters