Rodni jezici. Zbornik radova o jeziku, rodu i spolu, urednica Tatjana Piskovic, Zagrebacka slavisticka skola i FF press, Zagreb 2018., 379 stranica.

Za urednicku knjigu Tatjane Piskovic Rodni jezici. Zbornik tekstova o jeziku rodu i spolu sve je prije nego kurtoazno ili konvencionalno reci da je rijec o iznimno dobrodoslu i potrebnu prinosu jezikoslovnoj literaturi na hrvatskom jeziku, posebno njezinu sociolingvistickom spektru. Premda je tema odnosa jezika, spola i roda intrigantna, ne samo iz perspektive nekoliko jezikoslovnih disciplina nego i mnogih bliskih struka, poglavito sociologije, antropologije, psihologije i filozofije, feministicka je kritika jezika, kako se ona cesto preciznije odreduje, u hrvatskoj sociolingvistici, u ciji se okvir primarno smjesta, dugo ostala zanemarenom temom. To je zacijelo posljedica i nedovoljna poznavanja danas vec bogatoga korpusa literature nastale tijekom posljednjih cetrdesetak godina u okviru feministickoga bavljenja jezikom. Cinjenica sto se problematika odnosa jezika, spola i roda od pocetka ovoga stoljeca ustrajno inaugurira i u hrvatskoj lingvistickoj literaturi, pa i u akademskom kontekstu, zasluga je prije svega dviju mladih jezikoslovki--Mislave Bertose i urednice zbornika o kojemu je rijec, a koja se posljednjih desetak godina dosljedno bavi rodnolingvistickim temama. (1) Tatjana Piskovic ispravno je detektirala da bi za sire etabliranje rodolektologije--naziv je, uz rodolekt, sama skovala referirajuci se na engleski >>genderlect<<--bilo potrebno na jednom mjestu okupiti i na hrvatski prevesti reprezentativni izbor kanonskih tekstova rodne lingvistike. Zbornik Rodni jezici, a mozda bi tocnije bilo reci >>citanka<<, kako se to primjerice razumijeva engleskim >>reader<<, nedvojbeno je u tome uspio na vise razina--ne samo znalackim izborom dvanaest stozernih i u odredenom smislu prekretnickih tekstova nego i njihovim medusobnim supostavljanjem odnosno suprotstavljanjem. U tako stvorenu dijalogu ti tekstovi prestaju biti iskljucivo predstavnicima pojedinih teorijskih pristupa kako bi ih citatelj dozivio da ih proucava izolirano, a kako su ih i oni zainteresiraniji za ovu tematiku zacijelo i upoznavali. U povijesnoj perspektivi i u komplementarno postavljenoj cjelini oni potencijalno omogucuju i stanovitu reinterpretaciju pa i revalorizaciju. Posebno se to odnosi na, mogli bismo u sirem kontekstu reci, >>nulti<< ili ishodisni tekst autorice Robin Lakoff Jezik i zenino mjesto, objavljen 1973. godine, kojim se otvara prva tematska cjelina zbornika, a u kojem se prvi put ekspliciraju razlike izmedu >>muskoga<< i >>zenskoga<< jezika kao izravnoga odraza strukture moci u drustvu.

Za nekoga, poput autorice ovih redaka, tko se jos pocetkom sedamdesetih godina na studiju engleskoga jezika u obvezatnoj literaturi suocavao s (kako se to tada jos nije ni odredivalo) neskriveno seksistickim Jespersenovim stavovima o zenskoj upotrebi jezika te posvemasnjoj zenskoj inferiornosti koja se tom upotrebom manifestira, taj je tekst R. Lakoff otvorio neke nove horizonte i nije, uza sva metodoloska ili druga ogranicenja koja se s odmakom od vise desetljeca sociolingvistickih i drugih interdisciplinarnih istrazivanja lako razabiru, ostavljao dojam da reperkutira seksisticke obrasce, kako se to autorici cesto imputiralo u djelima sljedecih generacija istaknutih imena feministicke kritike jezika.

Golem se korpus istrazivanja u okviru feministickoga bavljenja jezikom nastalih u sljedecim desetljecima, zapravo sve do danas, na vise ili manje eksplicitne nacine odreduje prema tom pionirskom i iznimno utjecajnom radu, bilo da ga osporava ili ga, kao sto se vidi iz vise radova u ovoj knjizi, s vremenskim odmakom iscitava na nov i manje iskljuciv nacin.

U fokusu se feministickoga bavljenja jezikom tijekom proteklih desetljeca obuhvacenih zbornikom zapravo uvijek nalazi odnos jezika/diskursa, ideologije i spola, odnosno roda, ali se teorijska polazista i ideoloske pretpostavke bitno razlikuju. U tom se protegu mogu prepoznati i pratiti glavne teme rodolektoloskih istrazivanja. U pocetku su to manifestacije muskoga i zenskoga govora, tj. nacina na koji se zene i muskarci jezikom sluze, i prepoznavanje stereotipnoga unutar tih obrazaca, zatim se fokus prebacuje na proucavanje drustvenih normi i konvencija koje takve razlike uvjetuju i njima se odr(a)zavaju, a u posljednjih se dvadesetak godina sve vise proucava upotreba jezika kao sredstva konstrukcije govornikovih rodnih identiteta i manifestacija drustvene i seksualne prakse, sto je otvorilo put i queer lingvistici.

S jedne strane nedvojbeno je rijec o izrazito dinamicnu podrucju u kojem se razne feministicke teorije ispreplecu i odrazavaju na proucavanje jezika i roda. S druge strane istrazivanja u sklopu rodnolingvistickih teorija plodno utjecu na artikuliranje i razvoj suvremenih feministickih teorija u sirem smislu.

Urednica je promisljeno izabrala studije nastale pretezno u americkom akademskom kontekstu koje su tematski, metodoloski i ideoloski--posebno one koje se obicno podvode pod kapu poststrukturalistickoga feminizma--zacrtale okvire feministickoga bavljenja jezikom kako se ono do danas oblikovalo. Taj ce izbor ilustrirati i cinjenicu da je u metodoloskom smislu feministicka lingvistika izrazito interdisciplinarna, oslanjajuci se prije svega na sociolingvistiku, antropolosku lingvistiku odnosno lingvisticku antropologiju i pragmalingvistiku. U tom se sirokom rasponu sluzi etnografskim istrazivackim metodama, aparaturom analize diskursa, korpusne lingvistike, psiholingvistike i socijalne psihologije te drugih srodnih struka. Osim sto granici s mnogim spomenutim podrucjima ili zadire u njih, feministicko je bavljenje jezikom neodvojiv dio rodnih studija pa je lako pretpostaviti da ovaj zbornik rodnolingvistickih tema moze racunati na siroku recepciju.

Za objektivno citanje i razumijevanje radova od velike je pomoci uvodna studija urednice Tatjane Piskovic. Njome se obrazlaze izbor tekstova i struktura zbornika te citatelja znalacki vodi kroz niz od dvanaest tekstova koji su organizirani istodobno kronoloski i tematski, pri cemu svaki od njih predstavlja originalan pristup, ali se, cemu i duguje svoju medasnu ulogu, u odredenom smislu kriticki postavlja prema drugim pristupima i korespondira s njima. Kroz cetiri cjeline--Dominacija i razlika; Postmoderni obrat: prevladavanje binarnosti; Izvedba roda u komunikacijskoj praksi i Sinteza - citatelju se predstavljaju tri osnovne faze (o kojima se ponekad govori i kao o tri vala) feministicke lingvistike. Prva je, s pocetkom u sedamdesetim godinama 20. stoljeca, obiljezena dominacijskim pristupom rodu i jeziku; drugu, koja prevladava u osamdesetima, karakterizira tzv. razlikovni pristup kao protuteza dominacijskom pristupu; a treca faza donosi odmak od iskljucivosti prethodnih faza i pocetak bavljenja manifestacijama visestrukih govornikovih identiteta. Smatra se dakle da kroz jezik pojedinac realizira svoje razlicite rodne identitete koji nisu nuzno povezani samo sa spolom nego i s rasom, dobi, drustvenim statusom, profesijom itd.

Poglavlje Sinteza cini recentan clanak Mary Bucholtz Feministicki temelji istrazivanja jezika, roda i spolnosti iz 2014. godine, koji uz uvodnu studiju urednice, u kojoj se ona na Bucholtz cesto i referira, cini kompaktan i suvremen pregled lingvistickoga proucavanja odnosa jezika i roda iz siroke feministicke perspektive.

Spomenuti rad R. Lakoff, Jezik i zenino mjesto, izazvao je brojne kontroverzije, ali i inspirirao generacije. Premda u etnoloskoj i antropoloskoj literaturi s kraja 19. i pocetka 20. stoljeca tema rodnih razlika, tj. razlicitih muskih i zenskih jezicnih praksa, u istoj govornoj zajednici nije bila nepoznata, ta je autorica prva progovorila o jezicnoj diskriminaciji u suvremenom americkom drustvu i potkrij epila to dvama dokazima: analizom nacina na koji zene uce koristiti se jezikom i kako se njime doista koriste (tj. specificnostima zenskoga jezika na leksickoj, sintaktickoj i prozodijskoj razini) te nacinom na koji se one tretiraju u jeziku. Danas je tesko razumjeti sve argumente kojima su brojni i antifeministicki i feministicki orijentirani autori, pa i neke od autorica zastupljenih u ovom zborniku, zestoko kritizirali taj rad i u nj ucitavali znacenja i mogucnosti interpretacije za koje Lakoff nije pruzila osnove, no taj je tekst i danas mnogo aktualniji od vecine osporavanja koja su ga pratila. Kako istice urednica T. Piskovic, Lakoff je, medu ostalim, >>oblikovala konkretne analiticke alate za opis drustvenih praksi, govornih cinova, govornih zanrova i njihovih registara vaznih za proucavanje rodnih jezicnih praksi<<, potaknula istrazivanja i spoznaje o odnosu jezika i roda te utjecala na razvoj teorije uljudnosti i osvijetlila ulogu drustvenih norma u jezicnim promjenama bitno pridonijevsi buducem oblikovanju teorije jezika i roda.

Na kljucnim tezama njezina rada o postojanju razlika izmedu muskoga i zenskoga govora i tvrdnji da one proizlaze iz muske dominacije iznikla su dva kljucna pristupa u ranoj fazi feministicke kritike jezika: dominacijski pristup i razlikovni pristup. U zborniku se prvi ilustrira prvim poglavljem knjige Man Made Language (iz 1980.) najradikalnije zastupnice dominacijskoga pristupa australske feministkinje Dale Spender. Osnovna je njezina teza da u patrijarhalnim drustvima jezikom dominiraju muskarci odnosno musko semanticko pravilo u skladu s kojim muskarci definiraju leksicka znacenja pa onda i stvarnost. Posljedica je toga, smatra Spender, da su zene jezikom negativno obiljezene, cesto iz njega i iskljucene.

Spektar razlikovnoga pristupa u istrazivanju jezika i roda zastupljen je dvama radovima: Kulturni pristup musko-zenskomu nesporazumu Daniela Maltza i Ruth Borker (iz 1982.) i >>Pusti te novine i razgovaraj sa mnom!<< Prisni i informativni govor Deborah Tannen (iz 1990.). Maltz i Borker oslanjaju se na sociolingvisticka istrazivanja Johna Gumperza pa razlike izmedu muskoga i zenskoga govornog ponasanja tumace znatno pomirljivije, kao kulturne nesporazume uvjetovane razlicitim socijalizacijskim praksama u kojima muska i zenska djeca usvajaju razlicite drustvene norme i perpetuiraju ih u odrasloj dobi.

Tekst Deborah Tannen preuzet je iz njezine popularno pisane knjige You Just Don't Understand, kojim je, kao svojevrsnim popularnopsiholoskim prirucnikom namijenjenim rjesavanju komunikacijskih poteskoca i nesporazuma u musko-zenskim odnosima, stvorila zanr popularne lingvistike i postigla golemu citanost. To je zacijelo pridonijelo olakom bagateliziranju njezina lingvistickoga doprinosa zasnovana na bogatom iskustvu u analizi diskursa i prosirena na domenu inter-personalnih odnosa i dovelo do optuzbi da u svojim djelima zapravo reproducira drustvenu rodnu hijerarhiju u kojoj jezicnim normama upravljaju muskarci. S vremenom su feministicki ciljevi D. Tannen jasnije prepoznati i okarakterizirani kao liberalni kulturni feminizam.

Ogranicenja i iskljucivost dominacijskoga i razlikovnoga pristupa i binarnoga tumacenja jezika i roda razmjerno su brzo nuzno doveli do napustanja obaju modela koji u osnovi razdvajaju rodni identitet pojedinca od drugih njegovih identitet-skih obiljezja.

U drugoj cjelini, Postmoderni obrat: prevladavanje binarnosti, cetiri svojedobno veoma utjecajna clanka, pretezno iz devedesetih godina, ilustriraju preokret u rod-nolingvistickim istrazivanjima usmjeren prevladavanju ogranicenja prethodnih pristupa. Taj se obrat manifestirao ponajprije u metodoloskom smislu, uvodenjem novoga pojmovnog aparata za prevladavanje nekriticki pretpostavljenih binarnosti kategorija muskoga i zenskoga u jeziku i dotad dominantnoga esencijalistickog pristupa odnosima jezika, roda i spola, odnosno spolnosti.

Za jedan od presudnih poticaja u tom smjeru zasluzne su Penelope Eckert i Sally McConnell--Ginet, koje u clanku Misli prakticno, gledaj lokalno: jezik i rod kao praksa utemeljena na zajednici uvode pojam zajednica prakse, kojim upozoravaju na to da se rod konstruira u drustvenoj praksi i da se pojedine sastavnice identiteta medusobno ispreplecu te se moraju proucavati na konkretnom jeziku u stvarnim drustvenim situacijama. Buduci da govornici istodobno pripadaju razlicitim zajednicama prakse unutar kojih se njihovi (rodni) identiteti konstruiraju na razlicite nacine, to podrazumijeva da se istrazivanja jezika i roda moraju temeljiti na konkretnom komunikacijskom kontekstu i da se uvidi u kompleksne odnose jezika i varijabilne kategorije roda po svojoj naravi nuzno moraju istrazivati interdisciplinarno.

Feministickim razgranicavanjem spola i roda bave se i Janet Bing i Victoria Bergvall u radu Pitanje svih pitanja: onkraj binarnoga razmisljanja (iz 1996.), u kojem osporavaju mogucnost podjele ljudskih iskustava u binarne kategorije jer se time osobe i drustvene skupine cije se spolne uloge ne mogu podvesti pod normu heteroseksualnoga spolnog ponasanja osuduju na nevidljivost i marginalizaciju. Stoga one upucuju na izgradnju novih modela istrazivanja razlicitih zajednica prakse koji nece polaziti od unaprijed zadanih ideja o jeziku i rodu.

Prihvacanje stavova da je rod fluidna i varijabilna kategorija ovisna o razlicitim okolnostima otvorila je prostor novom podrucju unutar feministicke lingvistike--queer lingvistici. Taj se prostor istrazivanja odnosa jezika i spolnosti ubrzo raslojio u dva smjera pa se >>uocava napetost izmedu onih koje zanima kako jezik sudjeluje u drustvenome uspostavljanju spolnih identiteta i onih usredotocenih na vezu izmedu jezika i spolne zudnje<< (str. 22.).

U clanku Homo--genijalnagovorna zajednica Rusty Barret dodatno pomice granice i, odbacujuci mogucnost primjene sociolingvistickoga kriterija >>homogene govorne zajednice<< na queer govorne zajednice zbog njihove heterogenosti, utvrduje da bi uvjete odgovarajucih definicija takvih zajednica morali subjektivno odrediti sami njihovi pripadnici.

Drugi je smjer predstavljen razmjerno recentnim tekstom Jezik i zudnja (iz 2014.) svedskoga antropologa Dona Kulicka. Izrazito kritican prema esencijalistickim pristupima R. Lakoff i D. Tannen, autor smatra da je u istrazivanju odnosa jezika i spolnosti nuzno izbjegavati poistovjecivanje spolnosti i identiteta te ga valja usmjeriti prema proucavanju spolnosti kao zudnje. Slicno Barrettu, Kulick drzi da se queer identitet ne moze svesti na binarni model (gej i lezbijski) i tako replicirati prevladani model musko-zensko, nego se mora promatrati u punom rasponu pojedincevih drugih identiteta. Rjesenje je u napustanju kategorija identiteta i smjestanju odnosa jezika i spolnosti u okrilje kulturno utemeljenih semiotickih praksa cijim instrumentarijem valja istrazivati verbalizaciju zudnje u razlicitim jezicnim zanrovima, od zavodenja do pornografije.

U trecem se dijelu knjige, Izvedbe roda u komunikacijskoj praksi, trima radovima oprimjeruje primjena opisanih metodoloskih pristupa na analizu odnosa jezika i roda u konkretnim komunikacijskim situacijama. U clanku Davanje komplimenata: rodno utemeljene strategije uljudnosti (iz 1988.) autorica Janet Holmes metodom korpusne lingvistike analizira uzorak od petstotinjak razmjena komplimenata izmedu muskih i zenskih govornika na Novome Zelandu i s pozicija feminizma razlike dokazuje da komplimenti imaju razlicite funkcije u musko-zenskoj interakciji. Premda rezultati istrazivanja upucuju na postojanje drustvene hijerarhije i podredeni zenski status, Holmes, u skladu s pristupom radikalnoga kulturnog feminizma (prema tipologiji M. Bucholtz izlozenoj u posljednjem clanku u knjizi) hvali zenske komunikacijske sposobnosti i kreativne jezicne strategije.

U cesto citiranom radu Deborah Cameron (iz 1997.) Izvodenje rodnoga identiteta: govor mladica i konstruiranje heteroseksualne maskulinosti autorica analizira razgovor etorice (bijelih heteroseksualnih) momaka uz gledanje kosarkaske utakmice. Primjenom novih analitickih postupaka proizaslih iz teorije performativnosti ona, u skladu s postmodernistickim pristupom, dokazuje da se rod izvodi i konstruira iz konkretnih komunikacijskih situacija i da su u skladu s time rodni identiteti inherentno varijabilni i nestabilni, a maskulinost i femininost drustveni konstrukti.

Trecu cjelinu zakljucuje jos jedan rad Rustyja Barreta, Indeksiranje polifonog identiteta u govoru afroamerickih drag queens, vazan i kao jedan od pionirskih radova u domeni queer lingvistike. Baveci se primarno odnosom jezika i spolnosti kao stila, na vrlo kompleksnom primjeru govora afroamerickih (gej) muskaraca koji u teksaskom baru preobuceni u zene (cesto s hipertrofiranim zenskim atributima) u svojem govoru izvode zenski rodni identitet >>bjelkinje<<, Barret uvjerljivo demonstrira kako govornici mogu manipulirati jezicnim sredstvima koja indeksiraju razlicite znacajke njihova slojevita identiteta proizvodeci tako polifone identitete povezane s raznim drustvenim kategorijama kojima isti pojedinac pripada. Stoga rodne performative, sugerira autor, valja proucavati u svjetlu jezicnih ideologija koje prevladavaju u konkretnim zajednicama prakse.

Zakljucni, vec spomenuti clanak M. Bucholtz donosi azurni kriticki pregled rodolektoloskih istrazivanja. U njemu se predstavljaju autorice i autori koji su bitno obiljezili feministicko istrazivanje jezika (sto je korisno i zato sto nisu svi svojim tekstovima mogli biti zastupljeni u zborniku) i naznacuju smjernice mogucega razvoja anticipiranjem intenzivnijega prepletanja razlicitih perspektiva.

Svi su radovi u zborniku izvorno pisani na engleskom jeziku i s nekoliko iznimaka predstavljaju istrazivanja iz angloamerickoga konteksta koji rodolektoloskim studijima dominiraju i postavljaju okvire cijeloj disciplini. Stoga je prevodenje odabranih tekstova na hrvatski vazno i u terminoloskom smislu jer pretpostavlja uvodenje hrvatskoga nazivlja za imenovanje novih koncepata, kao i uskladivanje postojecega terminoloskog repertoara za to izrazito interdisciplinarno podrucje u kojem se susrecu i presijecaju brojni teorijski pristupi pa i cijele humanisticke struke. Bio je to zahtjevan posao i valja posebno pohvaliti citak i upucen prijevod Nevene Erak Camaj.

Spomena je vrijedan i sarmantno duhovit dizajn korica koji efektno rezonira sa sadrzajem knjige bitno obiljezenim stereotipima i njihovim razotkrivanjem.

Nadati se je, naposljetku, da ce u sredini koja se i u svojim obrazovanijim segmentima jos uvijek vrlo tesko snalazi s razumijevanjem pojmova spola i roda, ova knjiga ostvariti i mogucu propedeuticku ulogu.

(1) Prigoda je spomenuti da je agilna urednica ove knjige u suurednistvu nedavno objavila jos jedan zbornik koji se temama roda bavi u hrvatskom nacionalnom kontekstu pod naslovom Izvedbe roda u hrvatskome jeziku, knjizevnosti i kulturi (Zbornik radova 46. seminara Zagrebacke slavisticke skole. Urednice: Ivana Brkovic, Tatjana Piskovic. Zagreb, 2018.).

https://doi.org/10.22210/suvlin.2018.086.14

Article Details

Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:	Bratanic, Maja
Publication:	Suvremena Lingvistika
Date:	Dec 1, 2018
Words:	2546
Previous Article:	Anita Hrnjak (2017): Frazeologija u rodnome okviru. Zagreb: Knjigra, 444 str.
Next Article:	Kristian Lewis (2016). Lazni prijatelji s Rjecnikom hrvatsko--ruskih laznih prijatelja. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 441 str.