Printer Friendly

Ranko Matasovic, >>Slavic Nominal Word-Formation: Proto-Indo-European Origins and Historical Development<<.

Ranko Matasovic, >>Slavic Nominal Word-Formation: Proto-Indo-European Origins and Historical Development<<. Universitatsverlag Winter, Heidelberg, 2014, str. 221

Knjiga je dijakronijska studija o tvorbi u praslavenskome jeziku i njezinim indoeuropskim korijenima. To je prvi cjelovit i sustavan prikaz slavenske imenicke tvorbe na engleskome jeziku. Objavljena je kao treci svezak u seriji Empirie und Theorie der Sprachwissenschaft koju ure|uje Jadranka Gvozdanovic. Na pocetku je sadrzaj, a iza njega popis kratica i znakova gramatickih naziva i jezika koji se pojavljuju u knjizi te kratak predgovor sa zahvalama. Tekst knjige podijeljen je na cetiri poglavlja: 1. Uvod (Introduction), 2. Sufiksalna tvorba (Derivation by suffixation), 3. Prefiksi u imenickoj tvorbi (Prefixes in nominal derivation) i 4. Imenicke slo'enice (Nominal compounds). Peto je poglavlje popis literature kojom se autor sluzio, a na kraju su dodana kazala praslavenskih i indoeuropskih oblika potvrlenih u knjizi.

U Uvodu (str. 15-20) Matasovic najprije objasnjava razloge koji su ga naveli na pisanje knjige. To su potreba za suvremenim prirucnikom o slavenskoj tvorbi koji bi bio usporediv s onima koji postoje za neke druge indoeuropske jezicne porodice (grcki, latinski, hetitski, keltski itd.) te zastarjelost i neadekvatnost postojecih opisa praslavenske tvorbe rijeci (Vondrak 1906., Meillet 1905., Slawski 1974.-1979., Martynov 1973., Vaillant 1974.). Osim navedenih djela, spominju se i monografski opisi povijesne tvorbe rijeci u pojedinim slavenskim jezicima. Steta je sto se melu njima, kao ni u popisu literature, nije nasla i monografija Valerije Sergeevne Efimove Staroslavjanskaja slovoobrazovatel'naja morfemika iz 2006. te mozda i ona Julije Semenovne Azarh Slovoobrazovanie i formoobrazovanie suscestvitel'nyh v istorii russkogo jazyka iz 1984. Radi povijesne potpunosti, mozda je trebalo spomenuti i drugi svezak Miklosiceve slavenske poredbene gramatike Vergleichende Stammbildungslehre der slavischen Sprachen iz 1875. koji je posvecen tvorbi rijeci. Polaziste za opis tvorbe bio je rekonstruirani praslavenski rjecnik, a kao glavni izvori autoru su posluzili Etimologiceskij slovar' slavjanskih jazykov Olega Nikolaevica Trubaceva (1974.-) i Etymological Dictionary of the Slavic Inherited Lexicon Ricka Derksena (2008.). Postupajuci tako, mogao je razluciti praslavenski sloj u tvorbi od onoga mlalega i jasno pokazati da su neki tvorbeni obrasci koji su se pripisivali praslavenskomu produktivnima postali tek u pojedinacnim slavenskim jezicima i da se neki sufiksi koji su sasvim obicni u nekim jezicima ne mogu smatrati praslavenskima jer ih nema u rekonstruiranim etimonima. Takav pristup omogucuje i razlikovanje naslijelenoga znacenja od onih znacenja koja su se razvila kasnije u pojedinim slavenskim jezicima. U drugome dijelu uvodnoga poglavlja rijec je o rekonstrukciji praslavenskoga i akcentuaciji. Pretpostavka je kroz cijelu knjigu da se neki oblik moze smatrati praslavenskim samo ako su njegovi odrazi potvrleni najmanje u trima jezicima, po mogucnosti iz razlicitih grana slavenskih jezika. Najcesce se rekonstrukcija opravdava primjerima iz starocrkvenoslavenskoga, ruskoga, poljskoga i hrvatskoga. Treba istaknuti da se praslavenski oblici biljeze uglavnom tradicionalno--s jerovima, nazalima i sl.--a zavrsetci imaju isti oblik kao u starocrkvenoslavenskome. Izostavljaju se jedino protetski suglasnici j i v, a straznji nosni samoglasnik ne biljezi se s pomocu g, nego s pomocu q. Autor kaze kako se za tradicionalno biljezenje odlucio zato da ne bi zbunjivao citatelje koji su naviknuti na takav sustav. Kad god je bilo moguce nedvosmisleno odrediti naglasak nominativa jednine, rekonstruirani su oblici naglasavani i pridruzene su im naglasne paradigme kojima su pripadali. Pritom je Matasovic takoder bio tradicionalan i ogranicio se na tri naglasne paradigme (a, b i c) koje je predlozio Christian S. Stang (1957.), ne uzimajuci u obzir jos i danas spornu cetvrtu naglasnu paradigmu (d) Bulatove , Dyboa i Nikolaeva (1988.) i petu (h) Georga Holzera (2009.).

Prema ocekivanju, sredisnje je i najdulje poglavlje u knjizi ono o sufiksalnoj tvorbi (str. 21-169) jer je to najvazniji i najcesci nacin tvorbe imenica u slavenskim jezicima. Poglavlje je prema osnovama podijeljeno na jedanaest potpoglavlja koja su dalje rasclanjena na manje odjeljke, ovisno o broju sufiksa kojima se tvore imenice s pojedinom osnovom. U prvome je potpoglavlju rijec o korijenskim imenicama. U slavenskim se jezicima nisu ocuvale praindoeuropske korijenske imenice, ali se moze zakljuciti da su one u prabaltoslavenskome bile jos razmjerno brojne. O tome svjedoci prijevojna duljina kod nekih imenica i-osnova, o-osnova i d-osnova koja je u slavenskim jezicima iz nominativa poopcena na cijelu paradigmu te razliciti sufiksi i prijevojni stupnjevi nekih imenica u baltickim i slavenskim jezicima. Vecina je korijenskih imenica u slavenskim jezicima presla u i-osnove, uzrok cemu se obicno smatra - a tomu se priklanja i Matasovic--razvoj nastavka akuzativa jednine u kojemu je prajezicno slogotvorno *-m u baltoslavenskome dalo *-in, a onda je *-i- bilo reinterpretirano kao dio osnove. Rjede su korijenske imenice prelazile u oosnove ili a-osnove.

Drugo je potpoglavlje posveceno osnovama na sonant. U njemu se opisuju tvorenice sufiksima *-e < *-en, *mg < *-men-, *-my < *-mdn-, *-tel(jb) < *-tel(ja)-, *-ter- < *-ter-, *-ver- < *-wer-, *-g < *-ent- i *-jen- < *-yan-, *-yen-. Tu mozemo doznati da se u slavenskim jezicima nisu sacuvale praindoeuropske osnove na *-en. Rijeci tvorene tim sufiksom presle su ili u i-osnove ili su tematizirane (*-eno > *-enb). Za razliku od njih, imenice tvorene sufiksom *-men, koji je u praindoeuropskome sluzio za izvodenje apstraktnih imenica iz glagolskih korijena, ne samo da su ocuvane nego je taj sufiks u praslavenskome bio cak djelomice i plodan. Njime tvorene imenice mogle su pripadati svima trima naglasnim paradigmama, iako su medu onima za koje se moze utvrditi da su naslijedene najcesce imenice koje pripadaju naglasnoj paradigmi a. Paralelan je prethodnomu sufiks *-mdn koji je sluzio za tvorbu imenica muskoga roda. U praslavenskome je samo nekoliko rijeci koje se mogu jednostavno izvesti iz indoeuropskih korijena. Za neke od njih, kao sto je primjerice crkvenoslavensko kremy 'kremen', indoeuropski korijen nije poznat, pa se pretpostavlja da bi mogle biti posudenice iz nekog predindoeuropskoga jezika u baltoslavenski. Sufiks *-tel- sluzio je za tvorbu imenica muskoga roda koje oznacuju vrsitelje radnje. Imenice tvorene tim sufiksom u slavenskim su jezicima najprije presle medu i-osnove, a zatim su, kao i vecina drugih i-osnova muskoga roda, tematizirane i presle u jo-osnove. Taj je sufiks paralelan sufiksu *-ter/*-tor u nekim drugim indoeuropskim jezicima koji se nije sacuvao u baltoslavenskim jezicima. Djelomice su u slavenskim jezicima sacuvane rijeci izvedene sufiksom *-ter- kojim su se u indoeuropskom prajeziku tvorile imenice koje oznacuju bliske rolake. U starocrkvenoslavenskome r-osnovu sacuvale su samo dvije takve imenice zenskoga roda: mati i dhsti, a ostale su ili izgubljene ili tematizirane. Vjerojatno je upravo to razlog sto je imenica nestera 'necakinja' na str. 30 navedena kao primjer imenice tvorene sufiksom *-ter-, a na str. 129 kao primjer tvorenice dvosloznim sufiksom *-era. Sufiks *-wer- potvrlen je u slavenskim jezicima samo u imenici djever. Dobro se melutim cuvaju izvedenice tvorene sufiksom *-ent- koji je prvotno sluzio za tvorbu naziva domacih zivotinja. Doznajemo da je podrijetlo toga sufiksa sporno i da postoje barem dva tumacenja njegova postanka. Jedno je da je nastao od n-osnova dodavanjem sekundarnoga *-t-, a drugo da je rijec o arhaizmu. Sufiks *-yen- koji je ponajprije sluzio za tvorbu etnickih naziva potvrlen je u slavenskim jezicima i u nazivima zitelja pojedinih mjesta i podrucja.

S-osnovama mogle su u praindoeuropskome pripadati imenice svih triju rodova tvorene sufiksom *-es-. U slavenskim su jezicima imenice muskoga i zenskoga roda ili nestale ili prebacene u druge sklonidbene tipove, dok su se imenice srednjega roda u praslavenskome jos dobro cuvale. Imenicama srednjega roda bio je svojstven prijevoj s o-stupnjem u nominativu, a e-stupnjem u ostalim padezima, sto se sacuvalo i u praslavenskome gdje je prajezicni sufiks *-os zbog zakona otvorenih slogova pojednostavnjen u *-o. Imenice te skupine za koje se moze utvrditi naglasna paradigma pripadale su pomicnomu naglasnom tipu (paradigma c), osim imenice *cudo koja zbog akuta na prvom slogu prouzrocenoga Winterovim zakonom pripada naglasnoj paradigmi a.

U potpoglavlju o i-osnovama doznajemo da su i u tom sklonidbenom tipu u indoeuropskome prajeziku mogle biti imenice svih triju rodova, i to i one histerodinamicke i proterodinamicke sklonidbe. U slavenskim je jezicima potvrleno samo nekoliko imenica muskoga roda. Ostale su ili presle u joosnove ili su promijenile rod u zenski. Sto se dogodilo s imenicama srednjega roda, Matasovic izrijekom ne spominje. Vjerojatno isto ono sto i s imenicama muskoga roda, samo nesto ranije jer im nema potvrde u staroslavenskim tekstovima. Osim primarnoga sufiksa *-b < *-i-, za tvorbu imenica ove skupine sluzilo je jos dvanaest sufiksa: *-cb < *-ci-, *-edb- < *-edi-, *-elb < *-eli-, *-etb- < *-eti- (?), *-nb- < *-ni-, *-slb < *-sli-, *-snb < *-sni-, *-tb- < *-ti-, *-znb < *-zni-, *-ostb < *-asti-, *-osb < *-asi i -ht(b) < *-ut(i). Autor nije obrazlozio zbog cega je izdvojio tri posljednja sufiksa u posebno potpoglavlje naslovljeno Dvoslozni sufiksi (Disyllabic suffixes), dok je sufikse *-edb- < *-edi-, *-elb < *-eli- i *-etb- < *-eti- koji su takoler dvoslozni opisao zajedno s jednosloznim sufiksima. ?itatelj moze samo nagalati da je najvjerojatniji razlog tomu cinjenica da su sufiksi opisani melu jednosloznima postali od jednosloznih indoeuropskih sufiksa. Sufikse smo ovdje naveli onako kako su navedeni u knjizi. Nije jasno po kojemu je kriteriju iza nekih praslavenskih sufiksa stavljana crtica, a iza drugih nije. Je li to slucajan previd ili je za takav postupak autor imao razloge koje nije naveo? Isto vrijedi i za izostavljanje zvjezdice ispred posljednjega navedenoga sufiksa. Neizvedene su imenice i-osnova mogle pripadati svima trima praslavenskim naglasnim paradigmama, ali su mnoge analogijom vec u tom razdoblju presle u trecu, pomicnu naglasnu paradigmu (c).

Sljedece je potpoglavlje (2.6) o F-osnovama. Praindoeuropski sufiks *-ih2, koji je u praslavenskome dao *-F, sluzio je za mocijsku tvorbu imenica zenskoga roda odgovarajucim imenicama muskoga roda na *-os, a izvorno je vjerojatno sluzio za tvorbu zbirnih imenica. Vecina je tih imenica u praslavenskome prosirena sufiksom *-ka, pa su tako nastale slavenske imenice na *-ica. Sklonidbenomu tipu F-osnova pripadale su u praslavenskome i posudenice iz turkijskih jezika tvorene sufiksom *-bcbji te tvorenice sufiksima *-ni- i *-yni-. Sufiks *-ni- < *-nF- postao je poopcivanjem imenica zenskoga roda koje su izvorno pripadale n-osnovama, tj. dodavanjem sufiksa *-F- (< *-ih2) na imenice n-osnova Postanak sufiksa *-yni- nije sasvim jasan. Matasovic ne prihvaca Vaillantovu pretpostavku da je taj sufiks posuden iz germanskoga i vjerojatnijom smatra pretpostavku da je nastao dodavanjem *-nF- imenicama M-osnova.

Razmjerno je kratko i potpoglavlje o u-osnovama U indoeuropskom prajeziku tom su sklonidbenom tipu mogle pripadati imenice svih triju rodova, a sklanjale su se najcesce po proterodinamickom obrascu. Malo je indoeuropskih rijeci u-osnova sacuvano u slavenskim jezicima i sve su muskoga roda, ukljucujuci i one koje su, kao primjerice *medb, izvorno bile srednjega roda. Nekoliko je imenica koje su baltoslavenska inovacija. U indoeuropskome je prajeziku plodan bio i sufiks *-tu- za tvorbu imenica koje oznacuju radnju. U slavenskim se jezicima taj sufiks nije sacuvao, osim u supinu ciji je oblik, naravno, nesklonjiv.

Indoeuropske imenice s osnovom na *-uh iz kojih su se razvile praslavenske M-osnove pripadale su zenskomu rodu i sklanjale su se prema histerodinamickome obrascu. I praslavenske su imenice tvorene sufiksom *-y < *-M- zenskoga roda. Neke od njih naslijedene su iz indoeuropskoga, a druge nemaju srodnih oblika u drugim indoeuropskim jezicima, pa je nejasno zbog cega su u praslavenskome medu M-osnovama. Matasovic nas izvjescuje da se o naglasku imenica ove skupine u praslavenskome moze utvrditi mali broj opcih pravila te da je sufiks *-y u tom razdoblju bio jos plodan, osobito u tvorbi apstraktnih imenica.

Najveci dio knjige (str. 60-169) zauzimaju posljednja tri potpoglavlja o sufiksalnoj tvorbi koja su posvecena tematskim i a-osnovama. U tom dijelu doznajemo da je u praindoeuropskome postojalo nekoliko vrsta tematskih osnova. Najcesce su osnove s prijevojnim o-stupnjem, ali postoje i one s nultim stupnjem, a rjede i s e-stupnjem. Dva su podtipa osnova s o-stupnjem: baritone koje su sluzile za imenovanje radnje i oksitone koje su sluzile za imenovanje vrsitelja radnje. Vec vise od sto godina indoeuropeisti raspravljaju o pitanju je li zenski rod, tj. izdvajanje a-osnova kao mocijskoga parnjaka imenicama o-osnova, nastao vec u prajezicnom razdoblju ili tek nakon raspada indoeuropske jezicne zajednice, u pojedinim granama ili skupinama indoeuropskih jezika. Matasovic smatra da zenska mocija kod imenica nije indoeuropskoga podrijetla. Obicno se kao argument za kasno oblikovanje zenske mocije uzima cinjenica da hetitski nema zenski rod. Matasovic na str. 61 navodi druga dva argumenta u prilog takvu gledistu: 1. u homerskome grckom nema jos posebnih mocijskih parnjaka imenica za muski i zenski rod, pa se tako rijec hippos rabi za konje obaju spolova i jedino se po clanu vidi je li rijec o konju (ho hippos) ili kobili (he hippos) i 2. u germanskim se jezicima imenice zenskoga roda na *-eh2 koje odgovaraju imenicama muskoga roda na *-os nikad nisu razvile kao plodan tip tvorbe. Osnove na *-eh2 (> *-a) najcesce su u korijenu imale prijevojni o-stupanj, ali se pojavljuju i osnove s nultim prijevojnim stupnjem. Prikaz sufiksa kojima su tvorene imenice ove skupine podijeljen je, kao i kod i-osnova, na dva dijela. U potpoglavlju 2.10 prikazani su jednoslozni, a u 2.11 dvoslozni sufiksi. Sveukupno je rijec o vise od 130 sufiksa, pa bi samo navodenje svih zauzimalo previse prostora, a osobito ako bismo ukratko i prikazivali sto je o svakome pojedinom sufiksu napisano. Kao i u prethodnim dijelovima, i tu su za svaki sufiks navedene praslavenske imenice koje su njime tvorene, dana je njihova etimologija, obavijesti o plodnosti sufiksa u pojedinim slavenskim jezicima te naglasnim obiljezjima imenica ako ih je bilo moguce utvrditi. Stoga cemo se ovdje osvrnuti samo na ona mjesta koja, prema nasemu misljenju, zahtijevaju dodatni komentar te uz pojedine sufikse dodati pokoji zanimljiv primjer iz hrvatskih govora. Na stranici 101 kaze se da je u rijeci *karwa (hrvatski krava) neobjasnjeno *k- umjesto *s-. To je pomalo nespretna formulacija kad se usporedi s onim sto je o istoj rijeci receno na str. 118, a to je da je vjerojatno posudena iz kojega kentumskoga jezika, mozda keltskoga. Sa slavistickoga je motrista neobicno uvrstavanje imenice *usta medu primjere zenskoga roda na str. 114. To je u starocrkvenoslavenskome sigurno srednji rod mnozine, sto se vidi po srocnosti. I staroslavenski rjecnici obraduju tu rijec kao mnozinu srednjega roda. Ako nije rijec o slucajnom previdu, bilo bi dobro da je to dodatno objasnjeno. Dodatni bi komentar dobro dosao i na str. 134 kod trece palatalizacije kao argumenta da je izvorni oblik sufiksa *-ejka-, a ne *-ika-. Ako je treca palatalizacija razmjerno kasna (opceslavenska) promjena, kako se tradicionalno smatralo, i mlada od monoftongacije diftonga, tada bi u trenutku njezina odvijanja i sufiks *-ejka- vec bio pretvoren u *-ika- pa treca palatalizacija ne moze biti argument, osim ako ne razlikuje i koje je postalo od staroga diftonga od onoga koje je naslijedeno iz prajezika, a to bi za glasovne promjene bilo neobicno. Mozda je tu autor trebao reci nekoliko rijeci o svojoj kronologiji i nacinu odvijanja te glasovne promjene i o tome zasto smatra da ona moze biti argument u odabiru izvornoga lika sufiksa. Katkad to je li rijec tvorena odredenim sufiksom ovisi i o tome koju njezinu etimologiju prihvacamo. Tipican su primjer toga rijeci *leboda i *svoboda koje su navedene na str. 153 medu primjerima imenica tvorenih sufiksom *-oda < *-ada. Ako prihvatimo tvrdnju Georga Holzera u knjizi Entlehnungen aus einer bisher unbekannten indogermanischen Sprache im Urslavischen und Urbaltischen iz 1989. da je rijec o posudenicama iz nepoznatoga indoeuropskoga jezika koji on zove temematskim, tada bi te dvije imenice morale biti uvrstene medu slozenice, a ne izvedenice. Matasovic je tu oprezan i kaze da etimologija tih imenica koju navodi nije sigurna i da je sufiks *-oda sigurno posvjedocen samo u imenici *agoda 'jagoda'. Primjerima navedenim na str. 161 za sufiks *-urb mogli bismo dodati i gradiscanskohrvatsku imenicu mackur 'macak' te podatak da je u hrvatskome u odredenoj mjeri plodna tvorba slozenim sufiksom -urina nastalim spajanjem toga sufiksa sa sufiksom -ina: mackurina, baturina, pizdurina i sl. Uz hrvatski primjer bodlja (str. 164) za sufiks *-bljb moze se navesti i naziv roda s oko 20 vrsta zeljastih biljaka iz porodice glavocika: bodalj. Na str. 165 autor kaze da je tvorba sufiksom *-ulja u hrvatskome djelomice plodna, posebno za izvodenje ekspresivnih imenica zenskoga roda. Potkrjepljuje njegovu tvrdnju i cinjenica da u nekim hrvatskim govorima taj sufiks sluzi za tvorbu ekspresivnih oblika muskih imena koja se inace sklanjaju kao imenice zenskoga roda. Tako smo primjerice u selu Stipanjici u okolici Tomislavgrada culi ekspresivne oblike imena Ivo, Tome i Jure: Ivulja, Tomulja i Jurulja. Zanimljivo je medutim da od imena Stipe ekspresivni oblik nije tvoren tim sufiksom, nego sufiksom -ura: Stipura.

Poglavlje o prefiksalnoj tvorbi znatno je krace od onoga o sufiksima (str. 170-181). To je i razumljivo kada se zna da se imenice u slavenskim jezicima rijetko tvore samo prefiksima. Vecina su praslavenskih imenica deverbativi izvedeni iz prefigiranih glagola. Ipak ima i dosta izuzetaka, tj. primjera rekonstruiranih imenica bez odgovarajucega glagola. Kao primjer takve imenice Matasovic navodi *zakonb. Popis prefiksa sadrzava 21 jedinicu: *do-, *bz-, *na-, *ob-, *orz-, *otb-, *po-, *pa-, *paz-, *pra-, *pri-, *pro-, *sq-, *sb-, *u-, *(v)b(n)-, *(v)bz-, *y-, *za-, *ko- i *be-/*bo-. Vecina je prefiksa postala od prijedloga. Svaki je prefiks ukratko portretiran, navedeni su primjeri njime izvedenih praslavenskih rijeci te rijeci iz pojedinih suvremenih slavenskih jezika. Saznajemo tako da je malo praslavenskih rijeci tvorenih prefiksom *do-, ali da je taj prefiks postao plodnim u pojedinim slavenskim jezicima, da se prefiks *orz- 'raz-' ne moze povezati ni s kojim slavenskim prijedlogom i da je njegova indoeuropska etimologija nesigurna, da je prefiks *pra- vjerojatno izveden iz istoga prijedloga kao i prefiks *pro-, samo s produljenim prijevojnim stupnjem, da su prefiksi *sq- i *sb- povezani ne samo znacenjski nego i etimoloski itd. Prefiksi *ko-, *be- i *bo- stavljeni su na kraj popisa, i to s upitnikom. Postojanje prvoga sporno je, a vecina su njime izvedenih imenica jasni dijalektizmi sa sumnjivim etimologijama. Postanje ostalih dvaju prefikasa takoder je nejasno, kao i njihova veza s prefiksom *bez-. Ne znamo zasto u popisu nema sveslavenskoga nijecnoga prefiksa *ne-. Znaci li to da nema nijedne praslavenske imenice koja bi bila tvorena tim prefiksom?

Nije dugo ni poglavlje o imenickim slozenicama (str. 183-189). Na pocetku toga poglavlja ukratko se objasnjava podjela slozenica na kopulativne (dvandva-), koje se sastoje od dviju j edinica iste kategorije i mogu se parafrazirati kao X i Y, determinativne, u kojima druga jedinica odreduje prvu i egzocentricne slozenice kod kojih, za razliku od prvih dviju skupina, znacenje slozenice nije zbroj znacenja njezinih dijelova. Pri opisu se praslavenske slozenice razvrstavaju prema kategorijalnoj pripadnosti svojih dijelova, a onda se unutar svake skupine razlucuju endocentricne od egzocentricnih. Autor upozorava da nisu sve slozenice koje navodi etimoloski prozirne, tj. vec u praslavensko vrijeme nisu bile dozivljavane kao slozenice. Najprije se opisuju slozenice cije su sastavnice glagol i imenica. Takve su slozenice u praslavenskome rijetke. Navode se tek dvije *dadjbbogb i *drbkolb 'palica, batina'. Nesto su cesce takve slozenice u onomastici. U suvremenim slavenskim jezicima postoje i slozenice kao sto su hrvatske: kaziprst, palikuca i sl. kojima je prvi dio obicno oblik 2. lica jednine imperativa, ali se na tome mjestu u nekim jezicima moze pojaviti i 3. lice jednine prezenta, primjerice u ceskoj imenici neznaboh 'bezboznik'. U drugoj su skupini slozenice koje se sastoje od dvije imenice. Vecina je takvih slozenica etimoloski neprozirna. Izvorno su one bile endocentricne. Kao primjere praslavenskih imenica te skupine autor navodi imenice *gospodb, *gavgzb (ime biljke) i *celjustb. Napominje da u starocrkvenoslavenskome ima vise takvih determinativnih slozenica te da su dvandva slozenice u slavenskim jezicima rijetke. Trece je potpoglavlje posveceno slozenicama koje se sastoje od imenice i glagola. Vecina je takvih slozenica egzocentricna. Kao praslavenski primjeri ove skupine navode se imenice: *carodejb, *gumbno, *krbvopija, *krbvopijbcb, *medvedb, *nozdrbja, *rqkojgtb, *soldb i *uzda, s napomenom da su posljednje dvije najvjerojatnije vec u praslavenskome bile neprozirne. Puno je takvih slozenica u starocrkvenoslavenskome. Neke su od njih kalkovi prema grckome ili, rijetko, prema germanskim slozenicama. Autor napominje i da je ta vrsta slaganja plodna i rasirena u slavenskim jezicima. Posljednje potpoglavlje govori o slozenicama koje se sastoje od pridjeva i imenice. Iako je ta vrsta slozenica najcesca u svjetskim jezicima, vrlo je malo u slavenskim jezicima onih koje su naslijedene iz prajezika, a neke od njih vjerojatno vec u praslavenskome razdoblju nisu bile prozirne. Kao praslavenske navode se iduce slozenice: *dbs-djb dazd', *pbrstb, *sbmbrtb i *velbmo'a. Vise se primjera takvih slozenica moze naci u starocrkvenoslavenskim tekstovima. Kao posebnu podvrstu determinativnih slozenica autor izdvaja one u kojima je prvi dio brojevna rijec. I na samome kraju toga potpoglavlja doznajemo da su slozenice obicno bile naglasene na prvome slogu drugoga dijela.

Knjiga je vrlo vrijedan prinos poredbenoj slavistici i indoeuropeistici, ne samo zbog u uvodnome dijelu spomenute cinjenice da je rijec o prvome sustavnom prikazu slavenske imenicke tvorbe na engleskome jeziku nego i zbog iznimne kakvoce. Rijec je o suvremeno koncipiranoj studiji u ciju je izradu ulozeno veliko znanje i velik trud. Ona ce zasigurno dugo vremena biti nezaobilazan prirucnik svim poredbenim slavistima i indoeuropeistima, kao i svima drugima koje bilo iz kojega razloga zanima povijesna tvorba rijeci. Stovise, moze posluziti i kao mali etimoloski prirucnik u kojemu ima cak i novih, izvornih etimologija rijeci cija je etimologija ranije bila sporna i nesigurna, kao sto je primjerice etimologija imenice *bokb na str. 180-181.
COPYRIGHT 2014 Croatian Philologic Society
No portion of this article can be reproduced without the express written permission from the copyright holder.
Copyright 2014 Gale, Cengage Learning. All rights reserved.

Article Details
Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:Mihaljevic, Milan
Publication:Suvremena Lingvistika
Date:Dec 1, 2014
Words:3449
Previous Article:Vladimir Karabalic, 2013. Das Pradikat und seine Erganzungen im Deutschen und Kroatischen--Eine Einfuhrung in die kontrastive Syntax.
Next Article:On the article-like use of the indefinite determiners jedan and neki in Croatian and other Slavic languages/0 upotrebi i funkciji neodredenih...

Terms of use | Privacy policy | Copyright © 2021 Farlex, Inc. | Feedback | For webmasters