Printer Friendly

Present in Croatian medieval poetry/Prezent u hrvatskom srednjovjekovnom pjesnistvu.

1. Uvod

U jezicnim opisima i analizama tekstova iz predstandardnoga razdoblja hrvatske jezicne povijesti tradicionalno se najvise pozornosti posvecuje glasovnim i morfoloskim znacajkama, pa manjka sintaktickih opisa starih tekstova na svim razinama, a osobito manjka sintaktickih opisa zasnovanih na relevantnu korpusu starih tekstova, koji bi mogli posluziti kao grada povijesnoj sintaksi hrvatskoga jezika.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje formira se korpus svih poznatih srednjovjekovnih tekstova nastalih od sredine XIV. do prve polovine XVI. stoljeca na starohrvatskom jeziku, na temelju kojega ce se pristupiti izradi Starohrvatskoga rjecnika. Jednom zaokruzenom sastavnicom toga (buducega) korpusa posluzit cemo se u ovome istrazivanju. Analizirat cemo znacenja i uporabe prezentskih oblika u korpusu svih poznatih srednjovjekovnih pjesama, placeva i prikazanja nastalih od sredine XIV. do prve polovine XVI. stoljeca na starohrvatskom jeziku. (1)

U radu ce se dati kratak pregled dosadasnjih istrazivanja sintakse prezentskih oblika relevantnih za odabrani teorijski pristup.

Popisat ce se potvrdeni prezentski oblici i utvrditi paradigme te ce se kvantitativnom metodom, tj. analizom uporabe potvrdenih prezentskih oblika u navedenom korpusu, utvrditi njihova znacenja i cestotnost pojedinih znacenja. (2) Uz apsolutiv prezenta, kojem je deikticko srediste sadasnjost (trenutak govorenja) i koje je identicno vremenu radnje/stanja/zbivanja (situacije) i vremenu referencije, u radu ce se rasvijetliti i relativ prezenta (kojemu je deikticko srediste neka druga tocka u vremenu), te vremenska transpozicija prezenta i prezent u modalnoj strukturi.

2. Teorijske i metodoloske postavke

U nasim prirucnicima tradicionalno se, u okviru temeljne (indoeuropske) pojmovne i gramaticke linearne trodiobe vremena na sadasnje, proslo i buduce vrijeme, (3) prezentu pristupa kao jedinom glagolskom vremenu za iskazivanje sadasnjih radnji (iako se njime mogu iskazivati jos i prosle i buduce radnje te brojna modalna znacenja).

Iako poimanje sustava glagolskih vremena raspodijeljenih po linearnoj vremenskoj osi proslost--sadasnjost buducnost, sa sadasnjoscu kao deiktickim sredistem ili nultom tockom, nije misaona univerzalija, nego je rijec o kulturoloski i civilizacijski uvjetovanoj konceptualizaciji, (4) npr. Comrie (1985:2) drzi da je takav pristup adekvatan za opis vremena svih prirodnih jezika (5), a prema njegovu misljenju nelinearna konceptualizacija nije relevantna za izrazavanje gramaticke kategorije vremena.

Iako je nakon stoljeca proucavanja glagolskih vremena u indoeuropskim jezicima jasno da >>ne postoji uvijek podudarnost izmedu triju osnovnih vremena ili triju temeljnih vremenskih odrednica i samih glagolskih vremena<<, i da su se >>sustavi glagolskih vremena pokazali mnogo slozenijima od troclane vremenske podjele<< (Zic Fuchs 2009:16), trodioba je ocito funkcionalna i njome je odredeno nase poimanje vremena i nasi opisi sustava glagolskih vremena. (6)

Vrlo je lako uociti da prezentski oblici imaju primarno znacenje, koje Co-mrie (1985:36) definira kao lociranje situacije u nultu tocku na vremenskoj osi, i sekundarna znacenja, ali i implikature. (7) Razlicite uporabe prezentskih oblika identificirane su stoga u svim nasim prirucnicima u kojima je obradena sintaksa prezenta, i to tako da se na prezentske oblike primjenjuje trodioba vremena pa se (s terminoloskim modifikacijama i vise ili manje detaljnim pot-podjelama) razlikuju pravi prezent (koji 'znaci' sadasnjost), historijski prezent (koji 'znaci' proslost) i futurski (koji 'znaci' buducnost).

U gramatici Brabec--Hraste--Zivkovic (1952:218-222) zasebno j e obradena sintaksa glagolskih oblika, te se kaze da >>glagolski oblici uz svoja glavna znacenja imaju i razlicita druga znacenja<< te da >>sintaksa glagolskih oblika treba da nas upozna s njima<< (isto, str. 218). Tako se navodi da prezentski oblici mogu iskazivati: pravu i nepravu sadasnjost, proslost, buducnost, zelju i naredbu, odnosno razlikuju se: prezent, historijski prezent, futurski prezent i >>ostale funkcije prezenta<<. Opis sintakse prezenta u tom je prirucniku pregledan i obuhvatan, ali radi prirucnicke naravi teksta nije i detaljan.

Taj je opis ocito utemeljen na Mareticevu (3 1963:601-616) opisu, koji je detaljniji i s mnogo vecim brojem primjera, ali vrlo slicno strukturiran. Maretic ne rabi pojmove znacenje, uporaba i funkcija, nego se koristi opisnim sinta gmama tipa: >>historicki prezent zove se onaj koji se upotrebljava u pripovijedanju proslih dogadaja<< (isto, str. 604) ili >>govori li se o cemu sto se dogada svagda kad god se prilika desi (dakle ne samo u sadasnjosti nego i u proslosti i u buducnosti), onda je to neprava sadasnjost<< (isto, str. 602, isticanje K. S. D.). U ovoj se gramatici razlikuje relativna proslost od prave proslosti, a relativna se proslost definira kao >>prava proslost prema vremenu u koje se sto govori, ali prema vremenu o kom se govori to je sadasnjost<<, za sto se danas uobicajilo govoriti o relativnoj sadasnjosti jer je izrazeno prezentskim oblikom (v. npr. Katicic 3 2002:56-57). Maretic identificira ova znacenja i uporabe prezentskih oblika: prava sadasnjost (radnja se dogada u vrijeme govorenja, samo impf. oblici), neprava sadasnjost (radnja se dogada >>kad god se prilika desi<<, str. 517, impf. i pf.), istorijski prezent (razlikuje nekoliko vrsta, mogu doci i impf. i pf. oblici), prezent za buduce radnje (umjesto futura prvog i umjesto futura drugog), modalna uporaba.

Razlikovanje apsolutne i relativne uporabe glagolskih vremena u ovisnosti o odnosu dviju tocaka u vremenu (tempus dicendi i tempus agendi) ima dugu povijest u proucavanju glagolskih vremena indoeuropskih jezika (9), a funkcionalno je i u najsuvremenijim opisima sintakse glagolskih vremena. (10)

August Music (1926:115) svoj pristup takoder temelji na slicnoj dihotomiji, razlikujuci dvije sadasnjosti: pravu (zbiljsku, realnu) i pomisljenu (fiktivnu, fingiranu), no svojem pristupu dodaje i nov 'stilisticki' pristup, razlikujuci i odvojeno razmatrajuci upotrebu glagolskih vremena u razlicitim stilovima: pripovijedanju (>>ono sto govori pjevac<<) i razgovoru (>>ono sto govore pojedina lica<<), sto je Belic (1926/27) vrlo ostro odbacio kao lingvisticki irelevantno, te takvu pristupu suprotstavio svoju dihotomiju sintaksickoga indikativa i sintaksickoga relativa, razlikujuci te dvije uporabe ovisno o tome >>da li se glagolski oblici po znacenju svome odreduju prema momentu u sadasnjosti ili prema nekom drugom momentu<< (Belic 1999:423). (11) Razlikovanje tih dviju sintaktickih kategorija naziva sintaksickim nacinima i vrlo utemeljeno razraduje. Tu dihotomiju povezuje sa znacenjem oblika utvrdujuci pravilo: >>za sve oblike koji se upotrebljavaju u indikativu i relativu vredi pravilo: da je njihovo pravo ili osnovno znacenje u indikativu, a novo ili drugo znacenje u relativu<<. Na tom tragu govoreci o prezentu, utvrduje da je >>sadasnje vreme samo jedno, usko znacenje prezenta<< i da se znacenje prezenta moze svesti na: >>a) paralelizam sa momentom govora, b) paralelizam sa drugim kojim momentom<< (str. 426), sto je vrlo slicno Comrievoj (1985:124) definiciji prezentskih znacenja (12). Belic ne razgranicava 'znacenja' i 'uporabu' jer kaze da je >>nemoguce odvojiti znacenja glagolskih oblika od njihove upotrebe<< (str. 423), pa nabraja ova znacenja prezenta: prezent indikativni, prezent indikativni kvalifikativni, prividni prezent, gnomski prezent, istorijski prezent, prezent odreden vremenskom recenicom, prezent relativni u zavisnim recenicama, prezent u modalnim pitanjima, prezent u modalnim recenicama, prezent uz futur, prezent za buducnost, perfektivni prezent u znacenju futura. Beliceva je analiza sintakse prezenta svakako teorijski dobro utemeljena, metodoloski dosljedna i pregledna, i svakako najistancanija od dosad razmatranih, a imala je i najveci utjecaj na daljnja proucavanja ove problematike. (13)

Katicic (3 2002:50-80) takoder razlikuje apsolutnu i relativnu porabu vremenskih oznaka, pa u skladu s time razlikuje apsolutnu sadasnjost i relativnu sadasnjost i donosi obilje primjera. Vazan je odmak od dotadanjih opisa uvodenje opreke vremena po gotovosti, (14) pa se tako >>tri gramaticke oznake unutar kategorije vremena javljaju dvojako: kao negotove i kao gotove. Razlikuju se dakle: sadasnjost i gotova sadasnjost, proslost i gotova proslost, buducnost i gotova buducnost<< te je gotova sadasnjost tako >>vezana za koji zadani cas, ali nije samom radnjom, zbivanjem ili stanjem vezana za nj, nego posljedicama sto su odatle nastale i traju, pa njima pri izricanju gotove sadasnjosti pripada veca vaznost nego sto pripada radnji, zbivanju ili stanju koji su sadrzaj glagolu<<. (15)

U gramatici J. Silica i I. Pranjkovica (2005:191) razlikuju se apsolutna i relativna uporaba prezentskih oblika, a apsolutiv prezenta moze imati samo znacenje prave sadasnjosti, dok se za relativ prezenta navode znacenja: svevremenost, radnja koja se ponavlja, radnja koja se odvijala u proslosti, buduca radnja i predbuduca radnja (u zavisnoslozenim recenicama) te imperativno i optativno znacenje. (16)

No osim navedenih teorijskih pristupa, zasnovanih na dvjema tockama vremenskoga usidrenja, postoji i logicki model deskripcije glagolskih vremena, ciji je zacetnik Reichenbach (1947), a koji je zasnovan na trima tockama vremenskoga usidrenja (anchorig points): vremenu govorenja (the time of speech--[T.sub.S]), vremenu dogadanja (the time of the event--[T.sub.E]) i vremenu referiranja (the time of reference--[T.sub.R]) (v. ten Cate 2005:3). Tocku referencije uvodi u svoje razlikovanje apsolutnih i relativnih glagolskih vremena i Comrie (1985:125), te primjerice apsolutni prezent karakterizira kao istodobnost [T.sub.S] i [T.sub.E], a relativni kao istodobnost [T.sub.R] i [T.sub.E]. Taj je model opisa aktualiziran u radovima Milke Ivic (1983), a dosljedno je primijenjen i razraden u monografiji o prezentu Srete Tanasica (1996), koji je vrlo jednostavno objasnio razliku izmedu referencijal-nih i nereferencijalnih radnji (isto, str. 25-26): >>Na osnovu dosada recenog vidi se da se pri referencijalnoj upotrebi glagolska radnja vezuje za jednu tacku na vremenskoj liniji, a pri nereferencijalnoj upotrebi radnja se vrsi u nizu takvih tacaka, koje se medusobno ne dodiruju. Dakle, u pitanju je opozicija izmedu pojedinacnih radnji i mnostva radnji. Nereferencijalno upotrijebljen glagol imenuje mnostvo radnji<<, te s obzirom na to spominje (slijedeci Hrakovsko-ga 1986:149-153) tri tipa nereferencijalnih radnji: distributiv, multiplikativ i iterativ. Tanasic razlikuje: prezent za iskazivanje sadasnjih radnji i unutar takva prezenta posebno razmatra prezent u prostoj recenici, podijeljen na sadasnje referencijalne radnje i sadasnje nereferencijalne radnje, te prezent u nezavisnoslozenoj recenici i u zavisnoslozenoj recenici; prezent za iskazivanje relativnih radnji, unutar kojega govori o prezentu za iskazivanje proslih radnji, prezentu za iskazivanje radnji koje se u buducnosti vrse istovremeno s radnjama iskazanima futurom prvim, perfektivni prezent kao zamjena futura drugog; prezent u pasivnim konstrukcijama, unutar kojeg se razlikuju referencijalne i nereferencijalne radnje, vremenska transpozicija prezenta: transpozicija u proslost i transpozicija u buducnost; prezent u modalnoj konstrukciji. Prednost Tanasiceva pristupa u odnosu na prethodne jest izdvajanje prezenta u modalnoj konstrukciji i vremenske transpozicije prezenta iz okvira relativne uporabe prezenta, i to stoga sto se kod vremenske transpozicije ne radi o znacenju prezenta nego o njegovoj implikaturi. Prezent u pasivnim konstrukcijama mogao se mozda, sto bi bilo metodoloski dosljednije, uvrstiti u prezent za iskazivanje sadasnjih radnji. Ponajveca novost u odnosu na spominjane teorijske pristupe jest izdvajanje nereferencijalnih sadasnjih radnji (tradicionalno znacenje sve-vremenosti i ucestalosti) iz relativne uporabe, sto je u skladu s Comrievim pogledima (1985:36-41), cijim se teorijskim pristupom Tanasic nije izravno koristio (sudeci prema popisu citirane literature).

U ovome ce radu upravo takav model, zasnovan na trima tockama vremenskoga usidrenja, biti polazisnim modelom za pristup analizi prezenta u starohrvatskome jeziku.

3. Potvrde prezentskih oblika u hrvatskom srednjovjekovnom pjesnistvu

Prezent se u proucenom korpusu tvori od prezentske osnove i dvaju obli-kotvornih morfema: nerelacijskoga morfema (/i/, /a/, /(j)e/) i relacijskoga morfe-ma, koji oznacava lice i broj: (17) /m/ ili /u/ (1. jd.); /s/ (2. jd.); /O/ (3. jd.); /mo/ (1. mn.); /te/ (2. mn.); /u/ ili /e/ (3. mn.), po cemu se tvorba prezenta u proucenom korpusu uklapa u opcehrvatski morfoloski sustav.

Iz tablice je vidljivo da su odstupanja od toga sustava posljedica crkvenoslavenskoga utjecaja, pa je potvrden crkvenoslavenski docetak -t u 3. l. jednine i mnozine, i nastavak -si u 2. l. jednine.

U 1. licu jednine nesto je cesci noviji nastavak -m, iako se usporedno rabi i stariji nastavak -(j)u.

Prema potvrdenim oblicima zives, primes u 2. l. jd., prime u 3. l. jd. i pri-mu u 3. l. mn. moze se uspostaviti III. paradigma za te glagole (primem/zivem, primes/zives, prime/zive, primemo/zivemo, primete/zivete, primu/zivu), a ne I., kako je u suvremenome hrvatskom jeziku (primim, primis, primi, primimo, primite, prime).

U 3. l. mn. potvrden je oblik tutnu, no kako nijedan drugi oblik te rijeci nije potvrden, ne moze se utvrditi je li infinitivni oblik tutnati ili tutniti, a potvrdeni mnozinski oblik ne odgovara paradigmi nijednoga od tih dvaju infinitiva, pa moze biti rijec o dijalektalnom -u u 3. l. mn. glagola -im-paradigme (kao npr. radu, molu i sl.).

4. Apsolutiv prezenta (18)--prezent za iskazivanje sadasnjih radnji

4.1. Znacenje 'prave' sadasnjosti--iskazivanje sadasnje referencijalne radnje

Apsolutiv prezenta, kojem je deikticko srediste (trenutak govorenja--[T.sub.S]) identicno vremenu radnje/stanja/zbivanja ([T.sub.E]) moze se izraziti samo imper-fektivnim prezentskim oblikom u znacenju prave sadasnjosti, koja se stoga onda cesto naziva i apsolutnom sadasnjoscu. Vazno je istaknuti da se u iskazivanju sadasnje referencijalne radnje i vrijeme referencije ([T.sub.R]) podudara s vremenom govorenja, a upravo >>ta neminovno podrazumljiva podudarnost<< vremena referencije i vremena govorenja i jest razlog za to sto se vrijeme referencije u recenici rijetko eksplicitno iskazuje (v. Tanasic 1996:39). Stoga cesto u potvrdenim primjerima nema priloznoga konkretizatora znacenja prave sadasnjosti. Uporaba imperfektivnih oblika prezenta u znacenju prave sadasnjosti nije tipicna samo za odredene sintakticke strukture, cesta je i u koordiniranim i u subordiniranim recenicnim strukturama, bilo sindetskim bilo asindetskim (19).
   a) u koordiniranim strukturama (20)
   Tebe tuzu, dragi sinu, / ja bes tebe gorko stinu (5A)
   Daske tutnu, zvoni mlce, / svicu gase, tarnu luce (6A)
   Ja, Marija, glasom zovu, / u zalosti ja vsa plovu (7A)
   Na rameni sam kriz nosi, / majka mu ga zelno prosi (7A)
   Raduju se ja, grisnica, / veseju se nebozica (8A)
   Placu grozno i uzdisu, / pokajanjem grihe tisu (18A)
   Dragi brate, zlo lezisi, / ni cujesi ni vidisi (21A)
   Britke muke zadivaju, / a smijenja ne imaju (49B)
   Ne viju ga ni nahajam / i od tuge pomajkavam (49F)
   Placem nisce ne dobivas, /ner ca sebi smrt zadivas (49E)

   b) u glavnoj klauzi asindetske subordinirane strukture: Moresi
   me, sinu, utesiti: / rci mi s tobu umreti (5A)
   Vidila sam Bozju svitu, / ja naviscam vsemu svitu (8A);

   c) u glavnoj klauzi sindetske subordinirane strukture: Tuge
   mi v dusi ogan nite, / zac pogiboh, to vidite (23B);


d) u zavisnoj (katkad i u glavnoj) klauzi sindetske subordinirane strukture (potvrdeno u relativnim, kompletivnim te adverbijalnim uzrocnim i dopusnim klauzama):
   Mladenac je slaji meda, / ki v nadroh slatko gleda (2A)
   Na kriz da gres, voja je Bozja (9A)
   Uistinu pravim tebi / da te darzim ja pri sebi (53)
   Susedi se placno tuze / jer ga v tamnu hizu druze (21A)
   Zato dusa rastaja se / jer od mene odluca se (49B)
   Ako glasom ne tuguju, / da v tugah se zadrguju (49B)

   e) u nezavisnim upitnim recenicama
   Gledaj sada sinka moga, / poznivas li mestra svoga? (49A)
   Krv precistu zac prolivas? / Zac pravadnika ti ubijas? (49C)
   Tuznu majku komu ostavlas? (49C)
   Poznas li sada sinka moga? (49C)
   Ca tu sidis ti, Gospoje? (49C)
   Vis li Simun ca je rekal? (49B)
   Ko, nebore, cinis dilo? (53)
   Ca li mislis, pse necisti? (53)
   Ojme majko, ca me moris? / Tvojim placem ca me mucis? (49C)
   Kamo ides, Sinu moj? (7A)
   Zac mi sina na krizu propinate? (7A)
   Ki su glasi ke nosisi? / Sinka moga gdi pravisi? (49B)


Cesto se u proucenom korpusu vrijeme referencije ipak determinira, i to vremenskim prilogom sada ili nina, koji i sam imenuje vremenski odsjek koji se poklapa s vremenom govorenja, dakle istoznacan je imperfektivnom prezentskom obliku:
   Skoti Boga znahu tada, / a gresnik ga ne zna sada (2A)
   Vsako na svit stvorenje / sada ima veselje (3C)
   Sada tebe svi molimo (11A)
   Evo t' daju sad na znanje / da ja pojdoh v Bozje stanje (9A)
   Hiza negova vsa sad cvili / jer se z neje mrtav dili (21A)
   Od tuzice vsa umiram / i oto nina ja pogibam (49F)
   To se tebi ja obitam, / stanovito sad zavitam (53)
   Sad ti majku priporucam / s kojome se sad razlucam (49G)
   Sada nemu hvalu dajem jer ocito ja poznajem (53)


4.2. Znacenje svevremenosti i ucestalosti (habitualnosti)--iskazivanje sadasnje nereferencijalne radnje

a) Znacenje svevremenosti

Znacenje svevremenosti izrazeno imperfektivnim prezentskim oblikom iznimno je blisko znacenju prave sadasnjosti jer u svoje znacenje, koje se moze konkretizirati vremenskim prilozima uvijek i zauvijek ukljucuje i sadasnji trenutak, ali i svaki drugi zamislivi trenutak, a upotrebljava se i u koordiniranim i u subordiniranim recenicnim strukturama. Tradicionalno se takvo znacenje ne smatra primarnim prezentskim znacenjem i obicno mu se pristupa kao re-lativu prezenta, ali Comrie (1985:38) smatra kako definicija prezenta >>lokalizira situaciju u sadasnji trenutak<<, i da se ta definicija ne odreduje prema tomu sto se situacija moze protezati jos i na prethodne i buduce trenutke, smatrajuci to implikaturom koja se cesto zasniva na znanju o svijetu. (21) Tanasic (1996:53) iznosi da se nereferencijalnost radnje izrazene imperfektivnim prezentskim oblicima >>razabira na osnovu sireg konteksta odnosno govorne situacije<<, dok je za sadasnje perfektivne radnje dovoljno da se >>smjeste u sadasnje vrijeme pa da ih razumijemo kao nereferencijalne--posto perfektivni prezent iskazuje samo nereferencijalne radnje na vremenskom planu sadasnjosti<<. Npr.
   Cinim clovik da je vas spet / i da zgubi svoju pamet (53)
   Gdo ga jubi, dusu zgubi (17A)
   Cini, Boze, da te slavim, / v tvoju veru druzih stavim! (53)


Kako je proucavani korpus gotovo u cijelosti nabozne tematike, svevre-mensko je znacenje impf. prezentskih oblika vrlo cesto kada se govori o Bogu i Blazenoj Djevici, koji su po svojoj (bozanskoj) naravi svevremenski (pripadaju i sadasnjosti, ali i proslosti i buducnosti), ili kada se izricu univerzalna krscanska vjerovanja.
   Tebe, Boze, hvalimo, / sveto Trojstvo slavimo, / mater Divu ctujemo
      (3C)
   Tebe stuju svi anjeli / i castuju arkanjeli (Blazenu Djevicu) (11A)
   Cinis ludem u zli voli / mir i pokoj u nevoli (Bog) (11A)
   Nije s nami Bog uzvisen, / nije prez nas Bog ponizen (5A)
   Jer se nebo raduje / da Isus Bog krajuje (11A)
   Isus nam vsim krajuje (13A)
   Kratak put jest kim tecemo, / o dusah se ne pecemo (17C)
   Ludi iscu svita diku / jere ginu onomu viku (17B)
   Cemu krasis nase tilo, / a videci da je gnilo? (17B)
   Grisnici se tesko hine / to videci, ki zlo cine (20B)
   Boze vecni, ki vse visi (23B)
   Smert nima u tom milosti, / drazih razdija u zalosti (27A)
   Ajme, grisi dusu slide, / a grisnici to ne vide (27A)
   Vsem vsa davas nistare ot nikogare ne trebujes (Bog) (32A)
   K tebi vzivajut i vzdisut ubozi / umijeno iz dola slzna (35A)
   Kako luna krasna napisujet se / i kako sunce nad vsa svetit se /
      Deva cista (36A)
   Velika jest tvoja kripost, svih prijimjes ti na milost (53)


Katkad je prilogom (vika, vazda, vavek) konkretizirano svevremensko znacenje i nereferencijalnost radnje:
   Vire prave neka zlamen / ociti se vika, amen (11A)
   Znide prid tobom na nebo, / gdi vazda cesaruje (37B, 38a)


Sljubljenost sadasnjega trenutka s vjecnoscu u pjesnickom razmatranju krscanskih vjerovanja katkad se konkretizira vremenskom priloznom odrednicom sada i v veki, iz cega je jasno da takva uporaba nesvrsenoga prezentskoga oblika ukljucuje i paralelizam vremena govorenja i vremena situacije:

Tebe, Boze, hvalimo, / Sveto Trojstvo slavimo / sada i v veki. Amen! (3B)

b) Znacenje ucestalosti (habitualno znacenje)

Jos je neobicnije, s obzirom na nasu sintakticku tradiciju, uporabu prezentskih oblika u ovom znacenju smatrati apsolutivom jer se situacija o kojoj je rijec najcesce uopce ne poklapa s vremenom govorenja. Comrie (1985:39) drzi da u recenicama s habitualnim znacenjem nije vazna 'situacija', nego da se njima odredena karakteristika pripisuje nekomu ili necemu, koja je tocna i onda kad se situacija ne dogada, te da se upravo stoga habitualna znacenja izrazavaju prezentskim oblicima. (24) Vrlo slican stav iznosi i Langac-ker (1991:264), objasnjavajuci prividnu nepodudarnost habitualnosti (osobito izrazene perfektivnim oblikom) i primarnoga prezentskoga znacenja, jer je u takvim slucajevima rijec zapravo o imperfektivnom procesu, kontinuaciji u vremenu koja se pojavljuje u regularnim intervalima, i upravo je stoga sto je tu zapravo ipak rijec o procesualnosti, upotreba sadasnjega vremena opravda25 na. (25)

Znacenje ucestalosti moze biti izrazeno i imperfektivnim i perfektivnim prezentskim oblicima. Nereferencijalnost radnje, tj. njezina vezanost za niz tocaka na vremenskoj osi znaci zapravo njezino ponavljanje u odredenim intervalima (Tanasic 1996:54), te se cesto nekim drugim jezicnim sredstvima, u nasem korpusu najcesce prilogom cesto ili cestokrat, determinira karakter tih intervala. Npr.

Ovo ribar tvoj je Petar, / koga cesto smuti vetar (50)

Kao vremenski determinator intervala u kojima se 'situacija' ponavlja moze sluziti i zavisna vremenska klauza, tj. prezentski oblik u glavnoj kla-uzi iskazuje radnju koja se vrsi u onom odsjeku vremena koji se imenuje u zavisnoj klauzi (veznik kad tada je najcesce zamjenjiv veznikom habitualnih recenica (27) kad god):
   Tebe djaval kad ugleda / bizi, trepi, darhce, preda! (11A)
   Kada cloveka smrt postigne, / tada od nega vsak pobigne (20B)
   Zato mnoge majke cvile / dusu s tila gda razdile (22B)
   Kada clovik bude spati, / dojdem nega ja tentati (53) (28)


5. Relativ prezenta

5.1. Prezent za iskazivanje proslih radnji

Relativna upotreba prezenta za iskazivanje proslih radnji ne ukljucuje trenutak govorenja kao deikticko srediste, nego neki trenutak u proslosti. Prezentski oblik tada ima znacenje istodobnosti s nekim trenutkom ili vremenom u proslosti. Imperfektivni prezent za iskazivanje proslih radnji iskazuje i referencijalne i nereferencijalne radnje, a perfektivni samo nereferencijalne, i to samo u zavisnoslozenim recenicama, u kojima se u glavnoj klauzi preteritalnim oblikom iskazuje prosla radnja, a u zavisnoj prezentski oblik iskazuje istodobnost s tom proslom radnjom (v.

Tanasic 1996:123). U nasem je korpusu takav prezent potvrden samo u kompletivnim izricnim recenicama, u kojima je i inace najcesci:
   Da ga sudim, vsi rekose (49B)
   Bog Otac je hotil dati / da ja budu tvoja mati (5A)
   Ca vi diste da cinimo / ter se va tom ne linimo. (50C)
   U drugome je primjeru radnja nereferencijalna, a u ostalim
      referencijalna.


5.2. Prezent za iskazivanje buducih radnji

Relativna upotreba prezenta za iskazivanje buducih radnji ne ukljucuje trenutak govorenja kao deikticko srediste, nego neki trenutak u buducnosti. Prezentski oblik tada ima znacenje istodobnosti s nekim trenutkom ili vremenom u buducnosti.

a) perfektivni prezent kao zamjena futura prvoga

U korpusu starohrvatskih pjesnickih tekstova jos je iznimno cesto znacenje buducnosti perfektivnih (31) prezentskih oblika. Takvo znacenje prezentskih oblika bilo je cinjenicom sintakse prezenta mnogih indoeuropskih i svih slavenskih jezika (i osobito cesto u crkvenoslavenskom jeziku), a u mnogima je i danas zivo. U stokavskom je narjecju to znacenje prezentskih oblika sasvim potisnuto, a u nasem korpusu potvrdeno je u svim recenicnim strukturama:
   Onde vam se ja ukazu, / Sveto Pismo vam pokazu / S vami onde ja
      govorim / pamet vasu vsu otvorim (8A)
   Propeta Isusa iscete, / v Galileji ga najdete (14A)
   Vse ostavis, tamo ides / gdi po delih tvojih primes (17B)
   Tako nase telo gine, / tako nasa slava mine (20A)
   Ocire se nasi zubi / vsi lezimo tamni, grubi (20B)
   Sada ga vsaki glasom zove, / on se nigdar ne ozove (21A)
   Strile neje britko frce, / vsi likari ne izlice (22A)
   Ovakovi vsi budete, / brzo ka mni vi pridete, / vase telo odtecete,
      / sa mnom v grobi vi lezete (23B)
   Jur me, bratjo, ne vidite, / ni vec sa mnom govorite (25A)
   Otpasti hoce tvoga roga, / ne premores nigdar Boga (30A)
   Ne ucinim toga dila / jer je meni dusa mila (53) Ne ubijem
   divu cistu / ni to stvorim u tom mistu (53) v smrti te ne otidu
   Ne prominim misal moju ni verujem veru tvoju (53)
   U tamnicu s tobom idu / i (49B)
   Nigdar mene ne prihinis da s moje me vere zdvignes (53)
   Jur ne placi ni vec cvili, / vred uskrsnet sin tvoj mili! (49F)
   Za zivota mi negova / ne recemo mi zla slova (53)
   Ojme mani, ca sad stvoru? (49F)
   Ziva ne mnu da ga vidis / ni s nim vece progovoris (49B)
   Nu josce pomisli vsaki sada: / ca se najde ot nas tada (17A)
   Gdi ne castis moje boge, / podam tebi muke mnoge, pogubim te prez
      milosti (53)


b) perfektivni prezent kao zamjena futura drugog (32)

Relativna uporaba perfektivnih prezentskih oblika u znacenju buducnosti kao zamjena futura drugoga u nasem je korpusu, kao i u suvremenom hrvatskom jeziku, tipicna za neke zavisnoslozene recenice, i to samo za zavisnu klauzu sindetskih zavisnoslozenih recenica, u nasem korpusu adverbijalnih vremenskih i uvjetnih):
   Od sega svita gda se ganes, strasan put jest gdi pristanes (17B,
      100b)
   Svit i tilo, vse mimojde / kad smartni cas te dojde (17B, 100b)
   Kolik trepet tada bude, / kad se Sveto Pismo zbude, / a martvi se
      vsi probude (18A, 78b)
   Kada pride iskra svitla, / ne ostavit nistar svita (18E, 194b)
   Jer pri nere k sudcu pojde, / tilo grisno ovde ojde (27A, 37b)
   Kad iz tebe dusa izide, / tad tva slava sva otide, / a tilo ostane
      gluho i slipo, / ko to sada jos je lipo (27A, 38a)
   Martva nega da s' pojubju / prvo zivot ner pogubju (49C)
   Ako tilo ja pomrsim, / Isukrsta ja uhilim! (53)


Svi su navedeni primjeri zanimljivi jer u zavisnoj klauzi dolazi perfektivni prezent kao zamjena futura drugoga, a u svim glavnim klauzama, i vremenskih i uvjetnih struktura, dolaze perfektivni prezentski oblici kao zamjena futura prvoga.

6. Vremenska transpozicija prezenta

Pri vremenskoj transpoziciji oblikom prezenta iskazuju se radnje koje ne pripadaju sadasnjosti, a uporabom prezentskih oblika stvara se iluzija sadasnjosti radi postizanja odredenih stilskih efekata (Tanasic 1996:147). Nije rijec o relativnoj upotrebi prezenta u onome smislu u kojem se ta uporaba u ovome radu definira, jer se ne radi o prezentskom znacenju, nego o konverza-cijskoj implikaturi.

6.1. Transpozicija u proslost--historijski prezent (33)

Kako je takav prezent karakteristican za pripovijedanje, njime se pripovjedac >>ekspresivno uzivljava u prosli dogadaj<< (Katicic 2002:56). U nasem je korpusu potvrdena takva transpozicija bez vremenskih determinatora (34)--samo je iz sirega konteksta jasno da je rijec o 'pripovijedanju' o proslim dogadajima:
   Zove glasom, ruke dvize / da bi bila sinu blize (6A)
   Petar skube sedu bradu (6B)
   Donesu sluge kotal i staviv ga na ogan puna vode rece Olibriju (53)
   Pridu sluge i dovedu s(vetu) M(aru) i jedan prisadsi rece (53)
   Raspnu svetu Maru i frustaju ju vele gorko, a ona pocne govoriti
      (53)


7. Modalna upotreba prezenta

Prezentski se oblici u proucenom korpusu vrlo cesto modalno upotrebljavaju (umjesto potencijala) u zavisnoj klauzi zavisnoslozenih adverbijalnih namjernih recenica. (35) U glavnoj klauzi mogu doci svi glagolski oblici:
   Pojte k Bogu da vas sudi (18A)
   Pomiluj ju da ne zgine (18A)
   Za me Boga pomolite, / da me k sebi Bog primesi / ter mi prosti
      moji gresi (25A)
   Posli lubav po Isusa da ustanes iscelena s radostju (32A)
   Ter joj se priporucimo / da nas vsih obaruje (37B)
   Neka s' tugom potuguju, / druzim srdce da probuju (49B)
   Potisaj ti, Gospoje, / neka s' proliju suze moje (49A)
   Prived'te ju hrlo k meni / da opitam ime zeni (53)
   Zato tilo s krvju punim / neka dusu ja okrunim (53)
   Ne omersi pamet moju / da ne pustim veru tvoju! (53)
   tere nas svih pomorite / da tolik strah ne imamo / i tuj zalost ne
      primamo (49G)
   Pasite se prez obzira / da pastirom date sira (53)
   On te rodi sebe ravna / da ja budu tobu slavna (5A)
   Tebi prida ovce svoje / da je pases kako svoje (6A)
   Tebe ostavi stado svoje / da je hranis kako svoje (6B)


Modalno su upotrijebljeni i prezentski oblici u odricnim pitanjima, jer se njima potice subjekt na vrsenje radnje:
   O clovice, zac ne places? / Za Isusa al' ne hajes? (49G)
   Ti clovece, ca mlicisi? / A zac s nami ne cvilisi? (49B)
   Sestre moje, ca mucite? / Cemu sa mnom ne cvilite? (49F)


8. Zakljucak

Morfosintakticka analiza prezentskih oblika u korpusu svih poznatih srednjovjekovnih pjesama, placeva i prikazanja nastalih od sredine XIV. do prve polovine XVI. stoljeca na starohrvatskom jeziku navodi na zakljucak da su njihove uporabe i znacenja gotovo jednaka onima u standardnome hrvatskom jeziku stokavske narjecne osnovice.

Ipak, mogu se uociti neke razlike.

Tvorba prezenta u proucenom korpusu uglavnom se tako uklapa u opcehr-vatski morfoloski sustav, ali u 1. l. jednine jos supostoje stariji nastavak -(j)u i noviji nastavak -m. Ostala odstupanja od toga sustava posljedica su crkvenoslavenskoga utjecaja (docetak -t u 3. l. jednine i mnozine, i nastavak -si u 2. l. jednine) ili je rijec o sporadicnim primjerima (npr. oblici zives, primes u 2. l. jd., prime u 3. l. jd. i primu u 3. l. mn. ili tutnu u 3. l. mn.).

U pjesnistvu na starohrvatskome jeziku identificirana je apsolutna (refe-rencijalna i nereferencijalna) i relativna uporaba prezentskih oblika, vremenska transpozicija i modalna uporaba.

Apsolutiv prezenta za iskazivanje referencijalne radnje, kojem je deikticko srediste (trenutak govorenja) identicno vremenu radnje/stanja/zbivanja, moze se izraziti samo imperfektivnim prezentskim oblikom u znacenju prave sadasnjosti, kao i u standardnome jeziku. Cesto je u proucenom korpusu to znacenje konkretizirano uporabom vremenskoga priloga sada ili nina.

Apsolutiv prezenta za iskazivanje nereferencijalne radnje moze imati znacenje svevremenosti (izrazava se cesto imperfektivnim, a rjede perfektivnim prezentskim oblicima; konkretizira se vremenskim prilozima vazda i vavek; upotrebljava se i u koordiniranim i u subordiniranim recenicnim strukturama; takvo je znacenje vrlo cesto u proucavanom korpusu jer je on gotovo u cijelosti nabozne tematike) i habitualno znacenje (moze biti izrazeno i imperfektivnim i perfektivnim prezentskim oblicima, konkretizira se vremenskim prilogom cesto ili cestokrat, u korpusu vrlo slabo potvrdeno).

Relativ prezenta za iskazivanje prosle radnje ne ukljucuje trenutak govorenja kao deikticko srediste, nego neki trenutak u proslosti (impf. prezent za iskazivanje proslih radnji iskazuje i referencijalne i nereferencijalne radnje, a pf. oblik samo nereferencijalne, i to samo u zavisnoslozenim recenicama).

Relativ prezenta za iskazivanje buduce radnje ne ukljucuje trenutak govorenja kao deikticko srediste, nego neki trenutak u buducnosti (razlikuju se pf. prezent kao zamjena futura prvoga u svim recenicnim strukturama i pf. prezent kao zamjena futura drugoga u nekim tipovima sindetskih zavisnoslozenih recenica).

Pri vremenskoj transpoziciji oblikom prezenta iskazuju se radnje koje ne pripadaju sadasnjosti, a uporabom prezentskih oblika stvara se iluzija sadasnjosti radi postizanja odredenih stilskih efekata (ne radi se o prezentskom znacenju, nego o konverzacijskoj implikaturi). U korpusu je potvrdena samo vremenska transpozicija u proslost ili historijski prezent.

Prezentski se oblici u proucenom korpusu vrlo cesto modalno upotrebljavaju (umjesto potencijala) u zavisnoj klauzi zavisnoslozenih adverbijalnih namjernih recenica i u odricnim pitanjima.

Najveca je razlika u uporabi i znacenju prezentskih oblika u starohrvatskom korpusu (cakavske osnovice) u odnosu na standardni hrvatski jezik (stokavske osnovice) iznimno cesta uporaba perfektivnih prezentskih oblika kao zamjene futura prvoga u svim recenicnim strukturama. Takvo znacenje prezentskih oblika bilo je cinjenicom sintakse prezenta mnogih indoeuropskih i svih slavenskih jezika (i osobito cesto u crkvenoslavenskom jeziku), a u mnogima je i danas zivo. U stokavskom je narjecju to znacenje perfektivnih prezentskih oblika sasvim potisnuto.

6. Izvori i literatura

BEHEYDT, GRIET 2005. The absolute and relative present tense with future time reference in English and Dutch, u Crosslinguistic Views on Tense, Aspect and Modality (ur. Bart Holle-brandse, Angeliek von Hout, Co Vet), Amsterdam--New York: Rodopi B.V. BELIC, ALEKSANDAR 1926/27. O upotrebi vremena u srpskohrvatskom jeziku, Juznoslovenski filolog VI, Beograd, str. 102-132.

BELIC, ALEKSANDAR 1999. Istorija srpskog jezika: fonetika, reci sa deklinacijom, reci sa konjugacijom, Izabrana dela 4, Novi Sad: Buducnost. BRABEC, IVAN; HRASTE, MATE; ZIVKOVIC, SRETEN 91970. Gramatika hrvatskosrpskog jezika, Zagreb: Skolska knjiga.

TEN CATE, ABRAHAM P. 2005. Descriptions of Past Events in German, u Crosslinguistic Views on Tense, Aspect and Modality (ur. Bart Hollebrandse, Angeliek von Hout, Co Vet), Amsterdam--New York: Rodopi B.V. COMRIE, BERNARD 1985. Tense, Cambridge: Cambridge University Press.

GRICE, HENRY PAUL 1975. Logic and conversation, u Peter Cole; Jerrold Morgan (ur.), Speech acts, Syntax and Semantics 3, New York : Academic Press, str. 41-58.

GRICKAT, IRENA 1975. Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika, Beograd: Zavod za udzbenike i nastavna sredstva.

[TEXT NOT REPRODUCIBLE IN ASCII], Mockba, 149-158.

IVIC, MILKA 1981. Srpskohrvatski glagolski oblici za iskazivanje pojava koje postoje u sadasnjosti, Juznoslovenski filolog XXXVII, Beograd, str. 13-24. Ivic, MILKA 1983. Lingvisticki ogledi, Beograd: Prosveta.

KAPETANOVIC, AMIR; MALIC, DRAGICA; STRKALJ DESPOT, KRISTINA 2010. Hrvatsko srednjovjekovno pjesnistvo : Pjesme, placevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

KATICIC, RADOSLAV 1981. Kategorija gotovosti u vremenskom znacenju glagolskih oblika, Jezik 29/1, Zagreb, str. 3-13.

KATICIC, RADOSLAV 32002. Sintaksa hrvatskoga knjizevnog jezika, Zagreb: JAZU.

KORDIC, SNJEZANA 1991. Konverzacijske implikature, Suvremena lingvistika 31/32, Zagreb, str. 87-96.

LANGACKER, RONALD W. 1991. Foundations of Cognitive Grammar, Vol II, Descriptive Application, Stanford: Stanford University Press. LUKEZIC, IVA 1998. Morfoloski sustav, mikrosustavi i modeli u krckim govorima, u: Lukezic, Iva--Turk, Marija, Govori otoka Krka, Rijeka: Libellus, str. 121-263.

LYONS, JOHN 1997. Semantics, Vol I, Cambridge: Cambridge University Press.

MALIC, DRAGICA 1997. Zica svetih otaca, Zagreb: Matica hrvatska--Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

MARETIC, TOMO 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjizevnog jezika, Zagreb: JND Obnova.

MUSIC, AUGUST 1913. Znacenje perfektivnog prezenta u negativnim pitanjima u hrvatskom ili srpskom jeziku, Juznoslovenski filolog I/1-2, Beograd, str. 27-34.

MUSIC, AUGUST 1926. Prilozi nauci o upotrebi vremena u srpskohrvatskom jeziku I. Vremena u narodnim pjesmama, Glas SKA 121, Beograd, str. 111-173.

MUSIC, AUGUST 1935. Slovenski efektivni prezent, Rad JAZU 235, Zagreb.

PETI, MIRKO 1984/85. Pogledi jugoslavenskih lingvista na sintaksu vremena, Rasprave Zavoda za jezik 10/11, Zagreb, str. 109-126.

PRANJKOVIC, IVO 1993. Hrvatska skladnja: rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada.

PRANJKOVIC, IVO 1998. Habitualne recenice u hrvatskome jeziku, Suvremena lingvistika 45/46, Zagreb, str. 57-63.

REICHENBACH, HANS 1947. Elements of symbolic logic, New York: Macmilan.

SILIC, JOSIP; PRANJKOVIC, IVO 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka ucilista, Zagreb: Skolska knjiga.

STRKALJ DESPOT, KRISTINA 2007. Sintaksa slozene recenice u srednjovjekovnim hrvatskim verzijama legende o vitezu Tundalu, Zagreb, Doktorska disertacija u rukopisu.

TANASIC, SRETO 1996. Prezent u savremenom srpskom jeziku, Beograd: Institut za srpski jezik SANU, Biblioteka Juznoslovenskog filologa.

WEBER, ADOLFO 1859. Skladnja ilirskoga jezika za nize gimnazije, Bec (pretisak iz 2005., Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje).

ZIMA, LUKA 1887. Njekoje, vecinom sintakticke razlike izmedu cakavstine, kajkavstine i stokavstine, Zagreb: Knjizarnica Jugoslavenske akademije L. Hartmana.

ZIC FUCHS, MILENA 2009. Kognitivna lingvistika i jezicne strukture: engleski present perfect, Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Kristina Strkalj Despot

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

kdespot@ihjj.hr

(1) Svi su tekstovi objavljeni u Kapetanovic--Malic--Strkalj Despot 2010. i citiraju se prema tom izdanju. Broj u zagradama oznacuje redni broj pjesme u kazalu.

(2) U Zic Fuchs (2009: 62-77) prikazuju se razlike u tumacenju znacenja i uporaba u analizama engleskoga present perfecta (a slicne se razlike, pa i nedosljednosti, mogu zamijetiti u povijesti nasih istrazivanja glagolskih vremena, dijelom i ovdje iznesenih u 2. poglavlju) te se iznosi teorijska razrada pristupa tim pojmovima. U ovom radu slijedimo teorijski pristup znacenju i uporabama iznesen i primijenjen u Zic Fuchs 2009. U pristupu starohrvatskom prezentu razlikujemo uporabe prezenta (apsolutiv i relativ, vremenska transpozicija prezenta i prezent u modalnoj strukturi) od prezentskih znacenja ('prava' sadasnjost, svevreme-nost, habitualnost).

(3) Vec je u prvoj hrvatskoj gramatici Bartola Kasica iz 1604. uspostavljen sustav glagolskih vremena temeljen na toj trodiobi (v. Peti 1984/85:110). Slikovito je to izrazio Weber (1859:91): >>Sve sto je na svetu, ili biva ili je bilo ili ce biti, pa zato su glagolju u obce potrebna samo tri vremena: sadanje, proslo i buduce. Ali ovimi se vremeni izrazuje cin samo u glavnom odnosenju prama govorniku ili piscu, nenaznacujuci potanjega odnosenja cina budi prama govorniku i piscu, budi prama drugim cinom.--Da se dakle ovo odnosenje poblize naznaci, ima u jeziku vise vremenah.<<

(4) Zic Fuchs (2009:21-37) donosi niz osebujnih primjera poimanja vremena u razlicitim kulturama, tako npr. govornici ajmarskoga i malgaskoga jezika buducnost vide iza sebe, a proslost ispred (i to stoga sto je proslost vec videna, a obicno ono sto je pred nama vidimo, dok je buducnost skrivena i ne vidimo ju), a govornici indijanskih jezika protjecanje vremena kruzno konceptualiziraju, sto se temelji na vidokrugu govornika (kao i koncept prostora).

(5) Comrie (1985:2): "It will be claimed that this diagrammatic representation of time is adequ ate for an account of tense in human language". Bilo je u povijesti jezikoslovlja i tvrdnji da postoje jezici koji uopce nemaju koncept vremena, no odbacene su. Usp. npr. Comrie (1985:4): "In some instances, the claim that a certain culture lacks any concept of time, or has a radically different concept of time, is based simply on the fact that the language in question has no grammatical device for expressing location in time, i. e. has no tense (see further section 2.5). Perhaps the most famous such equivocation is in Whorf's account of Hopi, where the absence of straightforward past, present and future categories and the overriding grammatical importance of aspect and mood is taken to be indicative of a radically different conceptualisation of time. It would be equally logical to assert that speakers of languages lacking grammatical gender categories have a radically different concept of sex from speakers of languages with such grammatical categories." Upucujemo i na cjelovitiji prikaz Whorfovih stavova, te osobito na prikaz Malotkijeve (1983) analize hopskoga jezika, na temelju kojeg Comrie i odbacuje Whorfove tvrdnje o poimanju vremena u hopskome, u Zic Fuchs (2009:23-29).

(6) Comrie (1985:5): "Moreover, even in societies that have a cyclic concept of time, the individual cycles seem to be viewed as chronologically arranged, i. e. there are earlier cycles and later cycles, so that at best the cyclicity would be superimposed on an overall conceptualisation of time that is linear."

(7) Comrie (1985:23-26) istice vaznost razlikovanja znacenja glagolskih oblika i njihovih komunikacijskih implikatura. Pojam konverzacijske implikature u lingvistiku je uveo Grice 1975. V. o tome Lyons (1997:592-596), Kordic 1991 te osobito Zic Fuchs (2009:82), gdje se implikature povezuju s pojavnostima aspekta i glagolskih vremena te se ukratko prikazuje razlika izmedu konvencionaliziranih i konverzacijskih (razgovornih) implikatura.

(8) Iscrpan opis najvaznijih problema proucavanja sustava glagolskih vremena u hrvatskome i srpskome jeziku od Kasica do osamdesetih godina prosloga stoljeca dao je Peti (1984/85).

(9) Tako npr. vec Scaliger u De Causis Linguae Latinae libri tredecim iz 1540. razlikuje apsolutna i relativna glagolska vremena (v. Zic Fuchs 2009:18). V. i Comrie 1985.

(10) V. npr. Katicic 2002, Beheydt 2005, Silic-Pranjkovic 2005, Zic Fuchs 2009 itd.

(11) Peti (1984/85:117-118) drzi kako Belic nije s pravom kritizirao Musicev pristup, jer upravo njegovo razlikovanjepomisljene i prave sadasnjosti nije nista drugo do razlikovanje indikativa i relativa, samo receno drukcijim terminima.

(12) Comrie (1985:124): >>The representations in section 6.1 capture absolute tense distinctions by relating the situation (E) to the present moment. In order to capture distinctions of relative tense, all that is necessary is to establish a further time point, namely the reference point, symbolised R. We can then relate the location in time of the situation as simultaneous with, falling before, or falling after this reference point, as follows: relative present = E simul R.<<

(13) Detaljniji pregled Beliceve teorije v. u Tanasic (1996:11-14). Belicev doprinos Tanasic (isto, str. 21) ovako rezimira: >>Iako je u vrijeme svoga nastanka teorija indikativa i relativa znacila teorijski napredak, ona je vremenom postala prevazidena, a njena apsolutizacija i pomalo okamenjena primjena objektivno je uslovila zastoj u razvoju nase nauke o vremenskim glagolskim oblicima.<<

(14) Sto je utemeljeno na Musicevoj odredbi da se perfektom izrice sadasnja gotovost prosle radnje (v. Peti 1984/85:122).

(15) U ovom razmatranju gotova sadasnjost ostat ce izvan nasega zanimanja jer se ne izrice prezentskim oblicima, nego perfektom. No primjerice Zic Fuchs (2009:214) upozorava na neospornu vaznost pojma gotovosti u tumacenju glagolskih vremena, sto se vidjelo na njezinu istrazivanju engleskoga prezenta perfekta i hrvatskih prijevodnih ekvivalenata, jer se pokazalo da se tri od cetiriju znacenja prezenta perfekta u hrvatskome jeziku prevode oblikom perfekta u znacenju gotove sadasnjosti, sto izravno upucuje na pojam relevantno za sadasnjost, koji je kljucan u toj analizi.

(16) Treba ovdje spomenuti jos i jezicnopovijesna sintakticka proucavanja L. Zime (1887:247264), koja nisu relevantna za ovdje primijenjen teorijski pristup, ali identificiraju sve razlike u uporabi glagolskih vremena izmedu cakavskoga, kajkavskoga i stokavskoga narjecja.

(17) V. Lukezic 1998:139.

(18) Termin apsolutiv ponesto je radikalan, osobito s obzirom na to da toj kategoriji ovdje pribrajamo osim prototipnoga predstavnika (prezenta za izricanje referencijalne radnje) i neprototipne predstavnike (prezent za izricanje nereferencijalne radnje). Comrie (1985:6) izrice svoju rezerviranost prema njemu: >>...in one sense all time location is relative, there being no absolutely specified points. (The use of the term absolute tense to refer to locating, events relative to the present moment is merely a terminological convention.)<< U tome je smislu svakako neutralniji Tanasicev prezent za iskazivanje sadasnjih radnji.

(19) Recenice klasificiramo prema modelu izlozenu u Strkalj Despot 2007.

(20) U sastavnim koordiniranim strukturama prezentski se oblici najcesce nalaze u objema klauzama i cesto ih karakterizira istovremenost radnji.

(21) Comrie (1985:38): "As far as the present tense is concerned, in its basic meaning it invariably locates a situation at the present moment, and says nothing beyond that. In particular, it does not say that the same situation does not continue beyond the present moment, nor that it did not hold in the past. More accurately, the situation referred to by the verb in the present tense is simply a situation holding literally at the present moment; whether or not this situation is part of a larger situation extending into the past or the future is an implicature, rather than part of the meaning of the present tense, an implicature that is worked out on the basis of other features of the structure of the sentence and one's knowledge of the real world."

(22) Stoga je vrlo slican gnomskom prezentu, koji zbog odredenosti korpusa pjesnickom formom, ocekivano nije potvrden.

(23) Comrie (1985:39) navodi primjer: Ivan svaki dan u osam sati ide na posao, iz kojega je jasno da se situacija 'odlaska na posao' ne dogada u vrijeme govorenja.

(24) Comrie (1985:39): "Sentences with habitual aspectual meaning refer not to a sequence of situations recurring at intervals, but rather to a habit, a characteristic situation that holds at all times. Thus, in our example John goes to work at eight o 'clock every day, a certain property (namely, going to work at eight o'clock every day) is assigned to John, and this property is of course true of John even if at the moment he happens not to be on his way to work. In other words, the habit does hold at the present moment, and that is why the present tense is in principle an appropriate tense to use in describing this habitual situation."

(25) Langacker (1991:264): "For this reason I suggest that what the clause actually designates is the status of this activity as part of the normal course of events. That is, the profiled relationship is not the perfective process per se, bur rather the higher order, imperfective process consisting of the continuation through time of the stable configuration in which events of this type constitute a regular, expected occurence. And because the designated process is imperfective, a present tense is unproblematic."

(26) Tanasic (1996:56-75) navodi niz primjera jezicnih sredstava za determinaciju intervala ponavljanja nereferencijalnih sadasnjih radnji: npr. ljeti, zimi, uvece, izjutra, subotom, nedjeljom, svake godine, u jesen, svaki dan, tokom ove decenije, odavno, cijeli dan itd.

(27) O habitualnim recenicama u hrvatskome jeziku v. Pranjkovic 1998.

(28) Iz konteksta je jasno da znacenje ove recenice nije Kada covjek bude spavao, doci cu ga napastovati, nego Kad (god) covjek spava, dolazim ga napastovati.

(29) Paralelizam (bilo sa sadasnjim trenutkom, bilo nekim trenutkom u proslosti ili buducnosti), Belic (1999:426) istice kao temeljno znacenje prezenta.

(30) Osnovna su svojstva kompletivnih recenica ova: kompletivna je recenica sindetska sub-ordinirana struktura, dakle ima glavnu i zavisnu klauzu; zavisna je klauza podredena predikatu glavne klauze; zavisna klauza takvih recenica funkcionira kao obavezna dopuna glagolu glavne klauze i konstrukcija koje oznacuju kakvu mentalnu djelatnost u sirem smislu (Pranjkovic 2001:64-68), najcesce govorenje, misljenje, osjecanje, htijenje, dogadanje itd., upravo zbog toga predikat glavne klauze funkcionira kao antecedent zavisnoj klauzi kompletivne recenice; zavisna je klauza potpuno integrirana u strukturu glavne recenice i stoga zavisna klauza takvih recenica nema samostalne intonacijske krivulje; unutar glavne klauze zavisna klauza kompletivnih recenica najcesce ima sintakticku funkciju objekta. Prema naravi veznih sredstava razlikujemo izricne kompletivne recenice, koje uvode veznici da, kako i kadi, i zavisnoupitne kompletivne recenice, koje uvode upitne zamjenice, upitni prilozi i upitni veznici (v. Strkalj Despot 2007).

(31) Malic (1997:554) donosi nekoliko rijetkih potvrda i za uporabu imperfektivnoga oblika kao zamjene futura prvoga, sto pokazuje da je i takva uporaba bila moguca u starohrvatskome jeziku, no u pjesnickom korpusu nije potvrdena.

(32) Tanasic (1996:130) osim navedenih relativnih upotreba prezenta navodi jos i prezent za iskazivanje radnji koje se u buducnosti vrse istovremeno s radnjama iskazanim futurom prvim, koji je ogranicen samo na kompletivne izricne recenice i vrlo je rijedak u korpusu kojim se autor koristio, a u nasem korpusu nije uopce potvrden.

(33) Osim transpozicije u proslost, u suvremenom je hrvatskom jeziku moguca i transpozicija u buducnost, koja se izrazava samo imperfektivnim oblicima (npr. Vraca se sljedeci tjedan, Koncert pocinje u devet sati, Vlak dolazi tek za koji sat itd.), v. Tanasic 1996:158-163. Takva transpozicija nije potvrdena u proucenom korpusu.

(34) Cesto se u takvoj uporabi prezenta u suvremenom korpusu javljaju vremenske odredbe koje radnju, iako izrecenu prezentskim oblikom, lokaliziraju u proslost, no takvih primjera nema u nasem korpusu.

(35) O ovom tipu recenica v. Grickat (1975:84-116).

(36) V. o tome Music 1913.
Tablica: Paradigme prezentskih oblika u hrvatskom srednjovjekovnom
pjesnistvu

                                                   III. paradigma
lice   I. paradigma (-i-)    II. paradigma (-a-)   (-(j)e-)

1.     -u                    -a-m                  -(j)u
jd.
       tuzu, plovu,          ozivam, darivam,      stinu, placu,
       prosu, nosu, viju,    dam, naviscam,        zovu, ukazu,
       veselu, naucu,        prinemagam,           pokazu, raduju,
       tisu, slisu, moju,    othajam, ostavjam,    uzdisu, iscu, idu,
       mnu, uhicu,           pomankavam,           otidu, umru, ginu,
       nahoju, najubju,      nahajam, umiram,      deru, skubu,
       pravju, nastavju      pogibam, obitam,      smiju, vapju,
                             zavitam, zaklinam,    najdu, proliju,
       -i-m                  klajam, ufam,         potuguju, probuju,
                             znam, izrucam,        ubiju, daju,
       smim, govorim,        iskupjam,             tuguju, zadrguju,
       otvorim, stojim,      priporucam,           vapju, haju
       slisim, vidim,        uzimam, razlucam,
       stvorim, kratim,      puscam, pravjam,      -(j)e-m
       prominim, sudim,      celivam
       molim, dim,                                 krajujem, svezem,
       darzim, pravim,                             pokazem, izdajem,
       bolim, nenavidim,                           poznajem, ubijem,
       ucinim, hvalim,                             bijem, dojdem,
       slidim, stojim,                             radujem, smorem,
       obratim, prosim                             zovem, dajem,
                                                   poznajem

2.     -i-s                  -a-s                  -(j)e-s
jd.
       pojubis, hranis,      razmisjas, primas,    pases, ides,
       visis, cinis,         pitas, davas,         mores, gres,
       trudis, zgubis,       spominas, stavjas,    prides, zives,
       krasis, ostavis,      dobivas, zadivas,     ganes, pristanes,
       jubis, pogubis,       umaras, znas,         primes, zgines,
       mrzis, sidis,         ostavjas,             premores, ustanes,
       dilis, prosis,        skoncavas, ubijas,    prignes, dvignes,
       nosis, tuzis,         pravjas, pribivas,    prijimjes, places,
       stojis,               primas, vazimas,      hajes
       progovoris, vidis,    obitas, poznivas
       pravis, gubis,                              -(j)e-si
       hinis, darzis,
       odgonis, progonis,                          moresi, placesi,
       hvalis, dis                                 iscesi, gresi,
                                                   isplnujesi
       -i-si

       lezisi, cujesi,
       vidisi, visi,
       nosisi, pravisi,
       povisi, mlcisi,
       cvilisi, trpisi

3      -i-O                  -a-O                  -(j)e-O
jd.
       krsti, hodi, nosi,    navisca, ima,         pise, stine,
       prosi, bizi, visi,    pociva, nima,         skaze, zove,
       trepi, ociti,         razdira se, unasa,    dvize, skube,
       obeseli, jubi,        ugleda, preda,        place, vene,
       zgubi, vidi,          pozna, prebiva,       prijemje, jemje,
       pravi, shodi,         uziva, pogleda,       proplace, uvede,
       vodi, cvili, dili,    oblada, povraca,      darhce, prestane,
       nosi, gnivi,          razdija, uzima,       najde, prime,
       vskrisi, prosti,      rastaja se, odluca    mine, ide,
       potuzi, primesi,      se, zdira, umira      mimojde, dojde,
       postavi                                     gre, vstane,
                                                   pride, gine, mine,
       -i-t                                        zaje, postigne,
                                                   pobigne, odmice,
       ostavit, ishodit,                           frce, klice,
       svetit se, slavit                           pocne, izide,
       se                                          otide, raduje,
                                                   krajuje, obaruje,
                                                   cesaruje, vije

                                                   -(j)e-t

                                                   budet, zbudet,
                                                   umirajet,
                                                   vzdvizajet se,
                                                   napisujet se,
                                                   primet, vskrsnet

1.     -i-mo                 -a-mo                 -(j)e-mo
mn.
       hvalimo, slavimo,     imamo, primamo        tecemo, spomenemo,
       pomolimo, pomnimo,                          ctujemo, recemo,
       lezimo, vimo,                               verujemo, zovemo,
       castimo                                     gremo

2.     -i-te                 -a-te                 -(j)e-te
mn.
       sedite, vidite,       propinate,            iscete, najdete,
       govorite, hodite,     poznate, date,        lezete, odtecete,
       mucite                spominate, znate      morete

3.     -O-e                  -a-ju                 -O-(j)u
mn
       mlce, gase,           gledaju, znaju,       tarnu, iscu, ginu,
       procvile, vesele,     umaraju, zadivaju,    mogu, dadu, uzmu,
       vide, probude,        imaju, frustaju,      grizu, jacu,
       ocire, ostave,        razdiraju             placu, daju,
       oblace, zvlace,                             vzimju, podadu,
       tuze, druze,          -a-ju-t               gredu, stuju,
       izlice, cvile,                              castuju, ctuju,
       razdile, stoje,       vzivajut              cuju, zadivaju,
       nite, poklone,                              imaju, vapju,
       preobrate                                   riju, zaluju,
                                                   zajdu, veruju,
       -O-e-t                                      raspnu, primu,
                                                   cesjaju
       probudet, veselet
       se, dreselet se,                            -O-(j)u-t
       molet
                                                   pocenut, vzdisut,
       -O-u                                        pojut

       tutnu
COPYRIGHT 2011 Croatian Philologic Society
No portion of this article can be reproduced without the express written permission from the copyright holder.
Copyright 2011 Gale, Cengage Learning. All rights reserved.

Article Details
Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:Despot, Kristina Strkalj
Publication:Suvremena Lingvistika
Date:Dec 1, 2011
Words:7811
Previous Article:The argument structure of psychological verbs in Croatian/Argumentna struktura psiholoskih glagola u hrvatskom jeziku.
Next Article:Existential verbs in Croatian/Egzistencijalni glagoli u hrvatskome.

Terms of use | Privacy policy | Copyright © 2021 Farlex, Inc. | Feedback | For webmasters |