Printer Friendly

Jezicne rodne ideologije u hrvatskim zenskim casopisima prve polovice 20. stoljeca.

1. Uvod u jezicne ideologije

Opisi i razumijevanje govorenoga jezika cesto su optereceni esencijalistickim prikazima binarno postavljenih skupina govornika. Razliciti su kriteriji na temelju kojih se izoliraju skupine govornika za koje se tvrdi da imaju posve oprecne jezicne navike (dob, obrazovanje, rasa, klasa, spol, profesija, podrijetlo itd.). Svim je takvim prikazima jezika zajednicka komplementarnost, odnosno nepostojanje prijelaznoga stupnja izmedu strogo polariziranih skupina govornika. Oni toboze govore posve razlicitim jezicima, iz cega proizlazi da svaki pripadnik neke jezicne zajednice mora pripadati jednoj od dviju izoliranih skupina (npr. obrazovani govornici govore prestiznim kodom, neobrazovani govornici neprestiznim kodom). Posebno intrigantan kriterij podjele govornika u dvije disjunktivne skupine jest njihov spol na temelju kojega se vec krajem 19. stoljeca razvija koncept muskoga i zenskoga jezika kao elementarne dihotomije u svakome prirodnom jeziku (usp. Hall 2003: 355, 360; Piskovic 2014: 149-151). Takvo rodno stratificiranje jezika zasniva se na tvrdnji da muskarci i zene govore razlicitim jezicima, sto se argumentira golemim razlikama u ljubaznosti, asertivnosti, kompetitivnosti, kooperativnosti, empaticnosti, agresivnosti i mnogim drugim obiljezjima njihove verbalne komunikacije. Argumenti ne proizlaze iz rezultata kakva znanstvenoga istrazivanja, nego iz drustvenih konstrukata o rodu i jeziku koji su tema ovoga rada, a drzat cemo ih primjerom jezicnih rodnih ideologija. Opravdanje izbora toga termina zapocet cemo objasnjenjem glave sintagme, dakle ideologije same.

Woolard (1998: 5-7) sistematizira znanstvena tumacenja ideologije apstrahirajuci cetiri osnovna stajalista u pokusajima definiranja toga fenomena. Prvo, ideologije se poimaju kao mentalni fenomeni, dakle kao ideje, koncepti, subjektivne predodzbe i vjerovanja. U tome su slucaju ideologije >>intelektualne sastavnice kulture<<, odnosno osnovne predodzbe koje pripadnici drustva imaju o opcim pitanjima kao sto su podjela rada, privilegije, jezik. Drugo, ideologije se konceptualiziraju kao derivati iskustava ili interesa vezanih za odredeni drustveni polozaj, sto znaci da su ovisne o >>materijalnim i prakticnim aspektima ljudskoga zivota<< te su u odnosu na njih sekundarne. Trece, uspostavljanje ideologije izravno se motivira zeljom za drustvenom, politickom ili ekonomskom moci jer se drzi da dominantne drustvene skupine rabe ideologiju kao alat ili sredstvo za postizanje moci, dok su podredene drustvene skupine neideoloske. Cetvrto, ideologije se na neki nacin prokazuju kao iskrivljenje, iluzija ili mistifikacija, cime se obicno brane vlastiti interesi ili pozicija moci. U proucavanju ideologija Woolard (idem: 7) primjecuje velik raskol izmedu neutralna tumacenja toga termina i njegova oznacenika s jedne strane te pretpostavljanja i upisivanja negativnih vrijednosti u njih s druge strane. Govori li se o jezicnim ideologijama, valja primijetiti da se one gotovo uvijek percipiraju kao procesi s negativnim ucincima, pogotovo u hrvatskoj akademskoj zajednici (usp. Starcevic 2016: 69-75). (1) Jezicna se ideologija--vrsta ideologije koja se razmatra u ovome radu--opcenito moze odrediti kao ideologija prepoznata ili u jezikoslovnoj praksi ili u eksplicitnu govorenju i pisanju o jeziku (Woolard 1998: 9). Ponesto preciznije, jezicne se ideologije tumace kao >>skup vjerovanja o jeziku<< koja se artikuliraju na temelju opazenih jezicnih struktura i uporabe (Silverstein 1979: 193), kao >>sustav ideja o drustvenim i jezicnim vezama<< impregniran moralnim i politickim interesima (Irvine 1989: 255), kao >>zdravorazumska stajalista o prirodi jezika u svijetu<< (Rumsey 1990: 346), kao >>kulturoloske predodzbe o prirodi, obliku i svrsi jezika<< (Gal i Woolard 1995: 130) ili kao fenomen utemeljen na >>prikazima u kojima je jezik prozet kulturnim znacenjem<< (Cameron 2014: 281).

Sto se tice nacina realizacije, najuocljivija i najcesce opisivana artikulacija jezicnih ideologija, s kojom se cesto poistovjecuje jezicna ideologija uopce, jest ideologija standardnoga jezika (Milroy i Milroy 2012), koja se zasniva na predstavljanju standardnoga varijeteta kao superiornoga nestandardnim varijetetima (usp. Mi-canovic 2006: 74, 99; Starcevic 2016: 70-71). Povezana je s jezicnom politikom, jezicnim purizmom i jezicnom kulturom, dakle s aktivnostima koje Woolard (1998: 20-22) drzi >>otvorenim<< jezicnoideoloskim intervencijama. (2) No pritom je jasno da ne strahuje od terora ideologije standardnoga jezika i stete koju ona nanosi nezasticenim govornicima cineci ih nesigurnima u jezicnoj proizvodnji jer je standardizacija vec--razotkrivena, odnosno standardni se varijetet danas promatra kao >>diskurzivni projekt<< i >>ideoloski proces<<, a ne kao >>empirijska lingvisticka cinjenica<<.

Ideologija pismenosti i pravopisa (Woolard 1998: 22-23) usmjerena je na dekonstrukciju idealizacije oralnosti i inferiorizacije skriptizma, odnosno kritika je ideje o govoru kao prirodnoj, autenticnoj i primarnoj realizaciji jezika te o pismu kao sekundarnoj jezicnoj djelatnosti. Taj tip jezicne ideologije oblikuju i ideje o tome sto pismenost zapravo jest jer europsko prepoznavanje alfabetske pismenosti nikako nije univerzalno. Definicije pismenosti nikada nisu >>iskljucivo tehnicke, nego predstavljaju politicko pitanje<< (idem: 23).

U vezi s lingvistickim obratom u historiografiji Woolard (idem: 24-25) spominje ideologiju kolonijalnih jezika, povezanu ponajprije s europskom misionizacijom i kolonijalizacijom drugih kontinenata koja je ukljucivala i kontrolu domicilnih vernakulara. Lingvisticke aktivnosti podvedene pod tako izlucen tip jezicne ideologije podrazumijevaju vecu sklonost konstruiranju razlicitih jezicnih varijeteta kolonije nego otkrivanju onih koji doista postoje jer su lingvisti bili previse zaslijepljeni svojim idejama o jeziku da bi nepristrano prepoznavali osobitosti jezicnih varijeteta zatecenih u kolonijama.

Ideologijom znanstvene konceptualizacije jezika mogle bi se nazvati intelektualne predrasude koje su oblikovale razvoj lingvisticke teorije (Woolard 1998: 25-26), od De Saussurea do Chomskoga. Noviji su primjeri takve ideologizacije u jezikoslovlju metafore o >>ugrozenim<< i >>umirucim<< jezicima (idem: 26) koje neizbjezno politiziraju lingvisticki diskurs uvlaceci u njega sire, nejezicne ideologije.

Jezicne rodne ideologije, o kojima ce biti rijeci u ovome radu, oblikuju se u tekstovima u kojima se jezik predstavlja kao rodni fenomen, sto znaci da se insistira na ideji da muskarci i zene govore razlicitim jezicima (Cameron 2014: 281).

Posebno valja istaknuti da se u znanstvenim radovima relevantnima za jezicne ideologije upozorava na razliku izmedu ideologije i prakse: ideologija se odnosi na prikaze jezika, a praksa na stvarnu jezicnu uporabu (Cameron 2014: 293). Ideoloski prikazi jezika cesto ne korespondiraju sa stvarnim cinjenicama i to je najcesci razlog negativne percepcije jezicnoideoloskih tekstova.

2. Uvod u jezicne rodne ideologije

Ideje o muskoj i zenskoj uporabi jezika iznose se vec krajem 19. stoljeca kad se u antropoloskim i etnografskim radovima o nekim indijanskim jezicima popisuju fonoloske i morfoloske razlike uocene u govoru zena i muskaraca (Hall 2003: 355, 360; Piskovic 2014: 145, 149-151). Medutim nikada takvi radovi nisu bili samo radovi o jeziku nego su se uvijek nadovezivali na siri kulturoloski diskurs potvrdujuci svojim jezicno-rodnim primjerima ideje o >>ljudskoj prirodi, moci i pozeljnome moralnom poretku<< (Gal 1995: 171). Dakle prikazi muskoga i zenskoga jezicnog ponasanja funkcioniraju kao simbolicne potvrde muske i zenske prirode i prirode njihovih medusobnih odnosa (Cameron 2014: 282). Ako se u odredenoj zajednici drzi da zene moraju biti skromnije, uljudnije i profinjenije od muskaraca, tada se ocekuje da i njihov govor bude skromniji, uljudniji i profinjeniji od muskoga govora, pa se u javnome diskursu zenama savjetuje i nalaze da upravo tako govore ili ih se osuduje ako tako ne govore. Vazno je naglasiti da ne postoje nikakvi stvarni, materijalni dokazi jasnih razlika izmedu muskoga i zenskoga jezika; ta dva koda postoje, zapravo, samo kao drustvena norma i na njih se upucuje kao na samorazumljive potvrde opcenitije drustvene norme o jednako sumnjivoj nacelnoj (bioloskoj, fizioloskoj, mentalnoj) razlici izmedu muskaraca i zena. Iako su ideologije jezika i roda osjetljive na vremenske i prostorne utjecaje te na interakciju s drugim drustvenim varijablama poput klase, rase, narodnosti i dobi, njihova je konstanta insistiranje na tvrdnji da su muski i zenski jezik dva potpuno razlicita jezika: zenski je jezik sve ono sto nije muski jezik i obratno (Cameron 2014: 285). Takvi se prikazi jezika i roda mogu tumaciti kao jedna od drustvenih strategija za uspostavljanje rodnih razlika i hijerarhija (idem), sto bi bio primjer kombinacije trecega i cetvrtoga tipa ideologija u klasifikaciji K. Woolard (usp. prethodno poglavlje). U tome bi se smislu jezicne rodne ideologije rabile i kao instrument za opravdanje drustvene nejednakosti izmedu muskaraca i zena, odnosno muske dominacije, primarnosti i superiornosti te zenske podredenosti, sekundarnosti i inferiornosti, ali i kao sredstvo za svjesno konstruiranje razlika izmedu spolova s namjerom da se zastiti i ocuva muska dominacija. Pritom je vazno imati na umu da ideologije same ne oblikuju zensku podredenost kao sto ni prokazivanje ideologija ne popravlja stvaran drustveni polozaj zena (Cameron 2014: 285). Medutim istrazivanja jezika i roda koja se kriticki postavljaju prema esencijalistickim tumacenjima rodnoga ponasanja pomogla su u prepoznavanju posrednicke uloge jezicnih ideologija u organizaciji moci (Woolard 1998: 15).

Rodne ideologije ne oblikuju se iskljucivo u jeziku; zapravo, jezicne su rodne ideologije posljedica rodnih ideologija oblikovanih u drustvenim praksama (Cameron 2011). Pitanje je kako su uopce zazivjele rodne ideologije jezika i zasto se jezik poceo >>orodivati<<, rodno polarizirati. Naime jedna je od glavnih funkcija ideoloskih tekstova objasnjavanje obrazaca specificnih za odredenu pojavu, ponasanje, strukturu ili kakvu drugu kategoriju za koju se ideologija veze. U tekstovima prozetima rodnom ideologijom objasnjavaju se uobicajeni obrasci muskoga i zenskoga ponasanja, odnosno--uze--u tekstovima obiljezenima rodnom ideologijom jezika objasnjavaju se, interpretiraju i konstruiraju obrasci toboze uobicajeni za musko i zensko jezicno ponasanje. Takvi su tekstovi vrlo zavodljivi, mocni i uvjerljivi jer se doticu svakoga citatelja oslanjajuci se na njegovo vlastito iskustvo te na njegova opazanja vlastitoga i tudega ponasanja. Dok citatelj testira ideje iz jezicnoideoloskih tekstova prebiruci po vlastitome jezicnom iskustvu i trazeci potvrde upravo za one ideje koje tekst propagira, tekst ga uvlaci u svoju mrezu i nudi mu okvir za interpretaciju svakodnevnih zivotnih situacija. Svi ljudi komuniciraju i izvode rod kao jedan od aspekata svojega identiteta; kad im tekstovi utemeljeni na rodnim ideologijama jezika ponude okvir za interpretaciju jezicnoga ponasanja koje primjecuju oko sebe, mnogi ce od njih nesvjesno poceti u taj okvir uklapati i vlastito jezicno ponasanje. Na taj se nacin jezicne rodne ideologije materijaliziraju i perpetuiraju, pa osim u javnome diskursu persistiraju i u svakodnevnoj komunikacijskoj praksi.

2.1. Ideologija jezicnoga seksizma

Jedna od najpoznatijih i, usudili bismo se reci, najnametljivijih jezicnih rodnih ideologija oblikovana je sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeca i veze se za pocetke feministicke kritike jezika kada proucavanje jezika i roda izvire, medu ostalim, iz dominacijskoga pristupa (usp. Piskovic 2014). Dominacijski pristup rodu i jeziku zasniva se na tezi da su razlike u jezicnome ponasanju proizisle iz muske dominacije nad zenama i opcega nastojanja da zene budu podredene muskarcima. Najpoznatija predstavnica dominacijskoga pristupa, Dale Spender (1980), drzi da su suvremena drustva i dalje patrijarhalna, da su u njima muskarci superioran spol i da mnoge drustvene institucije i prakse podrzavaju takvo stanje. Muskarci kontroliraju jezik; njihov je jezik norma, a zenski je jezik otklon, devijacija. Taj >>jezicni determinizam<< ide ruku pod ruku s ekonomskim determinizmom i ugnjetava zene u drustvu. Da bi potvrdila tu tezu, autorica istrazuje i ilustrira seksizme u jeziku, necujnost i nevidljivost zena u javnoj sferi, musku dominaciju i primarnost, razlike u poimanju muske i zenske seksualnosti, dvostruke standarde u procjenjivanju muskih i zenskih sposobnosti itd. Jasno je da je u podlozi takvih polariziranja uvjerenje kako postoje esencijalne, nezanemarive razlike izmedu zena i muskaraca koje su ponajprije bioloske, ali mogu biti i drustveno fundirane. Zato se muskarci i zene razlikuju i po jezicnim navikama, sto je osnova razlikovnoga pristupa jeziku i rodu koji takoder obiljezava pocetke feministicke kritike jezika. I dominacijski i razlikovni pristup drze se esencijalistickima jer prihvacaju i razraduju koncept muskoga i zenskoga jezika kao dvaju samorazumljivih varijeteta na koje se raslojava svaki prirodni jezik. Nadalje u sredistu interesa esencijalistickih pristupa jeziku i rodu bili su pojmovi seksizma i seksistickoga jezika, koji se definirao kao uporaba izjava >>koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskoristavaju nepostenu ili nevaznu razliku izmedu spolova<< i >>koje uzrokuju ili promicu ugnjetavanje osobe na osnovi spola<< (Vetterling-Braggin 1981: 3-4). Kako smo vec isticali (Piskovic 2014: 161-162), koncept seksizma temeljio se na postavci da seksistickim jezikom govore oni koji su na poziciji moci, dakle muskarci. Potvrde su se pronalazile na razlicitim jezicnim razinama, a najeksploatiranije teme bile su leksicke praznine medu profesijskim imenicama, pejorativne konotacije vezane za imenice koje oznacavaju zene i uporaba generickoga muskog roda. U skladu s takvim jezicnorodnim ideologijama u hrvatskome bi jeziku primjeri seksizma bili sljedeci: uporaba genericke licne zamjenice oni za skupinu ljudi razlicita spola, uporaba imenica muskoga roda u mnozini za istu takvu skupinu ljudi (npr. studenti i politicari za studente i studentice te politicare i politicarke), uporaba glagolskoga pridjeva radnog muskoga roda u mnozini za istu takvu skupinu ljudi (npr. Oni su dosli ili Studenti su dosli), uporaba generickoga muskog roda profesijskih imenica (profesor, konobar, ekonomist, prodavac, sportas kao denotati i zena i muskaraca), cinjenica da je u jeziku vise deprecijativnih leksickih jedinica za zene nego za muskarce (kurva, kuja, droca, glupaca, kokos, tuka i sl.). Takve kampanje i aktivisticke intervencije u jezik rezultirale su pojavom zanra kojim se konkretizirala, ali i popularizirala ideologija jezicnoga seksizma. Rijec je o vodicima za neseksisticku uporabu jezika (engl. guide to nonsexist language) u kojima su se obicno u jednome stupcu popisivale jezicne jedinice i komunikacijske situacije u kojima su zene diskriminirane ili negativno oznacene jezikom, a u drugome su se stupcu preskribirali rodno neutralni oblici ili konstrukcije. Iako nije sastavljen opsezan vodic za neseksisticku uporabu hrvatskoga jezika, odjeci takve prakse vidljivi su u radovima Rade Boric (1998; 1999; 2004), (3) a uporaba profesijskih imenica tematizira se i na zakonodavnoj razini, pa se preporuka o uporabi profesijskih imenica zenskoga roda pojavljuje i u sluzbenim dokumentima Ureda za ravnopravnost spolova (v. izdanja Biblioteke Ona, posebno Pojmovnik rodne terminologije (2007) (4) i Standarde i mehanizme ravnopravnosti spolova 2008: 17-18, 63-64). (5)

U takvim su kampanjama ispolitizirane mnogobrojne profesijske imenice i niz drugih jezicnih mehanizama (uporaba generickoga muskog roda, oslovljavanje itd.), pa je svaki govornik u svakoj interakciji mogao proizvesti seksisticki iskaz, a da mu to uopce nije bila namjera. Naime razlicite su institucije, pogotovo drzavne, bile zastrasene aktivistickom kampanjom izgona seksizama iz jezika, pa su usvojile mnogobrojne prijedloge iz spomenutih dokumenata; govornici koji su se pak svjesno opirali povrsnu i nepromisljenu proglasavanju jezicnih jedinica seksizmima ispadali su neupuceni u stanje stvari i >>politicki nekorektni<<. Dakle ideologija jezicnoga seksizma proizvodi u govornika mnogo konkretniji i opipljiviji strah nego primjerice ideologija standardnoga jezika zato sto je govornici lakse prepoznaju i pronalaze u svojemu jezicnom iskustvu. Iako se--opet pri povrsnu promatranju--cini da je pohvalno to sto su neki nacini uporabe jezika i upucivanja na zene protjerani iz javne komunikacije, zapravo se tako stvara plodno tlo za razvoj neizravnih oblika seksizma (usp. Cameron 1990; Piskovic 2014).

Ideologija jezicnoga seksizma moze se drzati primjerom ideologije znanstvene konceptualizacije jezika, o cemu je bilo rijeci u uvodnome poglavlju, jer se rana feministicka kritika jezika predstavljena dominacijskim i razlikovnim pristupom jeziku i rodu vec pocetkom 80-ih godina 20. stoljeca prokazuje kao banaliziranje rodnih jezicnih praksi koje proizlazi iz osobnoga dojma i nije potkrijepljeno konkretnim dokazima. Drugim rijecima, takvo je bavljenje jezikom prepoznato kao znanstvenim diskursom ogrnut skup intelektualnih predrasuda o muskim i zenskim jezicnim navikama te kao nepoznavanje obiljezja gramaticke kategorije roda.

3. Patrijarhalne rodne ideologije kao ishodiste jezicnih rodnih ideologija

Jezicne su rodne ideologije derivirane iz sirih, opcenitijih ideologija, sto sugeriraju semanticki determinatori >>jezicni<< i >>rodni<<. Buduci da je o jezicnim ideologijama vec bilo rijeci, valja objasniti sto oznacavaju rodne ideologije u okviru ovoga rada i kako atribut jezicni suzava znacenje te sintagme. Kao najcescu realizaciju rodnih ideologija Cameron (2011) navodi kategoriju patrijarhalnih rodnih ideologija (engl. patriarchal gender ideologies) koju detaljno opisuje S. Phillips. Tvrdi da se neofeminizam ili drugi val feminizma, koji je u drugoj polovici 60--ih godina 20. stoljeca buknuo u SAD--u i potom se prosirio Europom, pojavio zato sto su zene procijenile da im ni demokracija ni socijalizam nisu donijeli jednakost s muskarcima te da one jednostavno ne mogu kontrolirati svoje zivote onako slobodno kako to cine muskarci (Phillips 2003: 254255; 2014: 298-299). Takvu nejednakost podupirale su i opravdavale upravo patrijarhalne rodne ideologije. Phillips precizno objasnjava svaku sastavnicu te sintagme. Atribut patrijarhalni odnosi se na >>pretpostavke ili tvrdnje da bi muskarci morali dominirati nad zenama, imati vlast nad njima i govoriti im sto da rade<< (Phillips 2014: 299). Baza sintagme, ideologija, rabi se u marksistickome smislu sugerirajuci da dominantna drustvena stajalista podrzavaju muske interese da zadrze zene u podredenome polozaju, a da zene pritom uopce ne shvate da su podcinjene. Takvo je tumacenje ideologije analogno Marxovim upozorenjima da radnicka klasa mora najprije prepoznati kako drustveni poredak radi protiv njezinih interesa (iako se tvrdi suprotno) da bi mu se uopce mogla oduprijeti. >>Zamijenivsi klasu rodom<<, Phillips je (idem: 299) oblikovala sintagmu patrijarhalne rodne ideologije, koja ce i nama posluziti kao ishodisni hiperonim u pokusaju taksonomije jezicnih rodnih ideologija.

Patrijarhalne rodne ideologije ostvaruju se putem specificnijih praksi ili konkretnijih svojih podvrsta. Spomenut cemo i u ovome radu uzeti u obzir s jedne strane ideologiju biologizma te s druge strane ideologiju vjere, (6) obitelji i nacije. Sve cemo ih promatrati kao okvire ili pokretace jezicnih rodnih ideologija te kao mete kritike u tekstovima u kojima je osvijestena i prokazana njihova ekstremnost. Odmah napominjemo da se utjecaj spomenutih podvrsta patrijarhalnih rodnih ideologija na oblikovanje i artikulaciju jezicnih rodnih ideologija pocesto preplece, sto samo potvrduje da se jako dobro nadopunjuju i medusobno hrane te da su potekle iz istoga izvora. Dopustamo si stavljanje ideologije biologizma te ideologije vjere, obitelji i nacije u kotaksonimijski odnos jer i Cameron (2011) istice da ideologija biologizma nije jedini nacin na koji se artikulira patrijarhalna ideologija te da ima i podmuklijih nacina njezine proizvodnje. Osim toga korpus tekstova kojima potkrepljujemo teze u ovome radu nametnuo nam je upravo spomenute ideologije kao dominantne podvrste patrijarhalne rodne ideologije. Naime ideje, zablude, stereotipi i predrasude patrijarhalnih rodnih ideologija u tim se tekstovima obicno ovjeravaju, ponavljaju i pronose, no katkada se kritiziraju, propituju i razaraju. Korpus nam cine tekstovi pisanoga javnog diskursa u kojima se jezik prikazuje kao rodno profilirano sredstvo sporazumijevanja; na takvu se korpusu obicno zasnivaju znanstvena proucavanja jezicnih ideologija. Cameron (2014: 281-282) upozorava na to da jezikoslovci u definiciju jezicnih ideologija radije uvrstavaju pojam >>prikaza<< nego pojam >>vjerovanja<<, ponajprije zato sto su prikazi konkretni, zapisani, vidljivi, a vjerovanja se tumace kao misaoni konstrukti smjesteni u umu pojedinca. Buduci da se proucavanje jezicnih ideologija usredotocuje na drustvenu proizvodnju znacenja, najboljim korpusom za takav pristup drzimo novinske tekstove u kojima se pise i govori o jeziku jer se iz njih moze iscitati kako se jezicni fenomeni konvencionalno dozivljavaju i prikazuju u odredenoj kulturi. Zacetke oblikovanja jezicnih rodnih ideologija u hrvatskome javnom diskursu pronalazimo u zenskim casopisima prve polovice 20. stoljeca. Pregledani su sljedeci casopisi: Zenski list, Novi zenski list, Hrvatski zenski list, Hrvatica, (7) Zenski svijet, Jugoslavenska zena, (8) Za vjeru i dom. (9) Osigurali su nam izvrstan korpus za ispitivanje jezicnih rodnih ideologija, ali su i zahtijevali prepoznavanje utjecaja razlicitih nejezicnih ideologija na njihovo oblikovanje.

4. Ideologija biologizma i jezicne rodne ideologije

U ideologiji biologizma bioloske se karakteristike ljudi drze neprijepornim uzrocima raznovrsnih drustvenih zbivanja. Tvrdi se da evolucijskim procesima nisu oblikovane samo fizicke razlike izmedu zena i muskaraca nego i razlike u njihovim kognitivnim sposobnostima, psihickim karakteristikama i uobicajenim nacinima ponasanja (Cameron 2009: 173). U skladu s tim razlike izmedu muske i zenske uporabe jezika izvode se iz bioloskih razlika izmedu muskaraca i zena te se tumace kao posljedica genskih i hormonskih razlika i kao rezultat razlicite organizacije i grade mozga (Cameron 2011). Zato se u tekstovima o jeziku i rodu zahvacenima ideologijom biologizma ignoriraju znanstvena jezikoslovna istrazivanja (npr. sociolingvisticka, rodnolingvisticka) u kojima se odnos roda i jezika izucava u drustvenome kontekstu i tumaci u vezi s kulturnim i drustvenim fenomenima. Humanistickim znanostima i njihovim >>maglovitim<< istrazivanjima suprotstavljaju se prirodoslovne znanosti s konkretnim mjerenjima i eksperimentima, a polariziranja jezicnih navika muskaraca i zena argumentiraju se iskljucivo genskim naslijedem i, u novije doba, spoznajama evolucijske psihologije (Cameron 2009: 175-177).

Kad se razlike izmedu zenske i muske uporabe jezika tumace gradom mozga, gotovo se uvijek poseze za fenomenom lateralizacije, odnosno za argumentom da je svaka hemisfera mozga specijalizirana za odredene funkcije (Cameron 2009: 187-189). Tvrdi se da jezicnim vjestinama gospodari lijeva hemisfera mozga i da je ona razvijenija kod zena, dok je desna hemisfera mozga zaduzena za koordiniranje vizualno--prostornih vjestina i razvijenija je kod muskaraca. Da bi takva uopcavanja zvucala jos ozbiljnije i znanstvenije, pridruzuju im se i hormonske razlike medu spolovima. Tvrdi se da visoka razina testosterona, hormona koji je u vecim koncentracijama prisutan u muskome nego u zenskome tijelu, pogoduje razvoju desne hemisfere mozga, zbog cega se muskarci bolje snalaze u prostoru, a zene u jeziku.

U sljedecemu se primjeru pojavljuje diskursna strategija tipicna za ideologiju biologizma, a to je pozivanje na, obicno inozemna, >>znanstvena istrazivanja<< (u prvome je citatu rijec o neimenovanim >>americkim pedagozima<<). Ako se ne referira na inozemne znanstvenike, tada se povrsna polariziranja muskih i zenskih sposobnosti opravdavaju >>opcepoznatim cinjenicama<< koje redovito potvrduju musku intelektualnu nadmoc nad zenama.
Americki su pedagozi poduzeli interesantno ispitivanje o dobrocudnosti
muske i zenske djece te su dosli na tome putu do vrlo interesantnih
rezultata. Opcenito je poznato, da mozak muskarca prosjecno vaze 150 do
200 grama vise, nego mozak zene, i da je mnogo razvijeniji, po cemu se
zakljucuje, da je u muskarca prosjecno jaci intelekat, nego u zene.
(Tko je bolji: muz ili zena, Zenski list, god. VI, 1930, br. 8, str. 7)

Ne smijemo ni to zaboraviti da je organizam i misicje zene slabije od
muskarcevog. Radi toga, opcenito govoreci, ne moze zena niti toliki
intelektualni napor podnijeti. (...) Gospodin Bog dao je i zenskome
spolu intelektualnih sposobnosti, da se moze izobraziti, no one
zaostaju, redovito su manje od intelektualnih, kao sto i fizicnih
sposobnosti muskoga spola. (M. Pukler, Obrazovanost zena, Za vjeru i
dom, god. II, 1909, br. 4, str. 104-105)


Samorazumljivost hormonskih i, uopce, fizioloskih razlika izmedu muskaraca i zena cesto priziva omjeravanje njihovih kognitivnih, emocionalnih i mentalnih osobina. Pritom se muskarci obicno isticu kao razumna i, upravo zbog toga, uzorna bica, a zene se redovito optuzuju za pretjeranu emotivnost i nerazboritost jer se emocije u nasoj kulturi drze manje vrijednima (i manje inteligentnima) od razuma.
Kod muskarca je potpuno savrseno regulirana dioba izmedu cuvstva i
razuma, kod njega je odijeljeno misljenje od instinkta. Kod zene je
drugacije, jer tu struji jaka veza izmedju cuvstva i razuma; njeno je
misljenje instinktivno. (Muz u ogledalu zene, Zenski list, god. VI,
1930, br. 4, str. 10)

Vrlo cesta pogreska jest prosudjivanje po casovitom osjecanju. Mnogi
pojedinac, osobito zene ravnaju se u zivotu vise po osjecaju, nego po
razumu. Njihovi osjecaji su za njih mjerilo po kojem stvaraju sud i
odluke u zivotu i radu. Takovi ljudi kod kojih dolazi najprije obrazac,
a onda covjek to jest kojima diktira srce vrlo su promjenljivi.
(Pogrijesiti je osobina covjeka, Zenski list, god. XIII, 1937, br. 8,
str. 30)

Jedan i drugi spol nadario je Stvoritelj razumom. Ali taj razum
drugojacije se ocituje u zene, drugojacije u muskarca. Muskarac
polagano iz jedne stvari zakljucuje na drugu, dok zena naglim
intuitivnim pogledom hoce, da pronikne stvar. Zato se zena u naglim
slucajevima prije snade nego muskarac, ali s druge strane ova naglost
moze je dovesti do toga, da krivo zakljuci onda, kad je u stvari teze
dokuciti istinu. (Polje zenskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br.
7-8, str. 199)

Ali i u dusevnim sposobnostima ima razlike medu spolovima. Fantazija
zene bujnija je od muske. (...) Na bujniju mastu upucuje nas i to, sto
zena vise tezi za citanjem zabavnih knjiga nego muskarci, jer trazi
hranu masti svojoj. Steta samo, sto je ta hrana precesto otrovana
krivim vjerskim i krivim moralnim nazorima. (Polje zenskog rada, Za
vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7-8, str. 197)

Sto se tice zenske fantazije, to znamo iz psihologije, da je ona zivlja
i bujnija, negoli u muskaraca. (...) Afekte i cuvstva znat ce ona brze
i spretnije probuditi negoli muskarac. (...) Ipak znade i ona stvari
intuitivno promatrati i kombinirati. No sve to u manjoj mjeri negoli
muskarac. (M. Pukler, Obrazovanost zena, Za vjeru i dom, god. II, 1909,
br. 4, str. 104)

Kod muskarca se obicno obrazuje razum, ostri mu se misljenje, ucvrscuje
volja, dok se zeni, u koliko joj se uopce daje naobrazba, obrazuje
srce, to jest, uci ju se razne drustvene formalnosti i estetiku,
glazbu, beletristiku, umjetnost, poeziju, tako da njezinu zivcanu
osjetljivost i fantaziju povecava. Osjecajni zivot i fantazija zena ne
smije se i dalje razvijati, jer to pojacava samo njihovu sklonost prema
nervozi, nego treba i kod nje razviti rad razuma i upoznati je s
pojavama prakticnoga zivota. Osjecajni zivot zene je prekomjerno
razvijen, stoga je sklona svakom praznovjerju i zabludi, te religioznom
ludilu. Zbog toga zene gledaju drukcije na svijet nego muskarci, a to
je veliki uzrok razlike medju spolovima. (Ljubica Ilakovac, Zena nekoc
i danas, Jugoslavenska zena, god. III, 1919, br. 7, str. 253-258)

Onda se dapace posve ozbiljno raspravljalo, da li i zena imade dusu, a
po njoj i vjecni zivot. Jer to je bio privilegij jaceg spola: oni su
bili smatrani bicima, koja su imala i tijelo i dusu, dok su zenu
smatrali samo tijelom i nista vise. (Duhovna samostalnost zene, Zenski
list, god. VI, 1930, br. 10, str. 25)


U cijelome pregledanom korpusu samo u jednome primjeru takva asimetrija ide u korist zenskomu intelektu.
Znameniti amerikanski psiholog Valentine proveo je citav niz
eksperimenata sa muskarcima i zenama priblizno istih dusevnih i
intelektualnih sposobnosti na taj nacin, da je brzo stavljao pojedinim
parovima zadatke iz najobicnijeg dnevnog zivota, kako bi ih rijesili.
Gotovo kod 90% slucajeva pokazalo se, da je zena mnogo prije nasla
rijesenje postavljenog zadatka i da je u svakom slucaju njeno rijesenje
bilo mnogo jednostavnije i prakticnije od rijesenja muskarca. (Zene su
brze u pronicavosti i brzini prosudjivanja, Zenski list, god. VII,
1931, br. 7, str. 36)


Posljedica ideologije biologizma u kojoj se muskarci i zene rigidno dijele u dva komplementarna tabora jest oblikovanje ideje da su muski i zenski jezik dva razlicita jezika, da su razlike medu njima zadane, neupitne i mjerljive te da se mogu opisivati kao solidni, monolitni kodovi s opcepoznatim i nepromjenjivim obiljezjima. U prvome se primjeru zenski jezik svodi na dva osnovna tipa, djecji i zapovjednicki, a u drugome primjeru polariziraju se muski i zenski odnos prema verbalnome rjesavanju sukoba.
Zene vole da budu drazesne, pa svoje drzanje udesavaju prema tome. One
govore biranim rijecima i neprirodnim glasom i vole da se prikazuju
mladjima, no sto jesu. Svidja im se naivnost malih djevojcica, pa cio
svoj zivot igraju ovakovu malu djevojcicu. Druge pak, koje su naviknute
da u svojoj kuci gospodare, ne mogu da se oslobode svog zapovjednickog
tona ni u drustvenom saobracaju. Ne samo u svojoj kuci, svojoj
sluzincadi, svojoj djeci i svojem muzu, vec i stranim ljudima, vole one
da zapovijedaju. I zato se uplicu u tudje poslove, a to je vrlo
indiskretno i vrlo neugodno za druge ljude. Jer kolikogod nije ugodno
sresti zenu koja nas bez racuna obasipava ljubeznostima i drazesnim
smijeskom, a da kraj toga po iskrenom vasem uvjerenju ne osjeca
nikakova prijateljstva za nas, tako nije ni ugodno od stranoga covjeka
slusati savjete, uputstva i zapovijedi za stvari koje se ticu samo nas
samih. (Pravi ton, Zenski list, god. XI, 1935, br. 8, str. 31)

Prema tome, najmanji organ nasega tijela--jezik--ujedno je najopasniji.
On nam prouzrokuje najvece neprilike u nasem zivotu. (...) Jezik se
uvijek previse zuri i obicno predtece misli. (...) Sve treba promisliti
sto se rece. Ili je bolje uopce sutiti. Muzevi grijese na tom polju kao
i mi. I oni kazu mnogo sto ne promisle. Samo je jedna razlika da si
muzevi medjusobno mnogo toga kazu, sto im nije ugodno ali to nekako
zaboravljaju. Oni se medjusobno >>izdebatiraju<< i pri tom im je
laglje. Sebi olaksaju, ali kod njih ne ostavlja takva debata tragova
mrznje. (...) Mi smo zene ocito osjetljivije. Kod nas rijec uzima
dublje korijene. Vise put je rijec misljena najbolje ili samo u sali a
ipak je ostavila u onomu, kome smo ju rekli tragove neprijateljstva,
bola i uvrijede. (Ne reci sve..., Zenski list, god. VIII, 1931, br. 5,
str. 30)


Zahvaljujuci Mariji Juric Zagorki, ozbiljna se i zabrinuta rasprava o vjecnim nepomirljivim razlikama medu spolovima katkada suptilno subvertira duhovitim relativiziranjem ili neutraliziranjem tih opreka. Takva se Zagorkina pomirujuca akcija prepoznaje i u tekstu o posebnome zenskom jeziku >>u Grenlandiji<<.
Jedan engleski list veli, da u Grenlandiji zene imadu posebni svoj
nacin govora--pa se moze kazati: zene govore sasvim razlicit jezik
od--muskaraca! One medjusobno govore tim posebnim jezikom. To su
pronasli istrazivaci i kod nekih malih naroda u Malim Antilama kao i u
nekim drzavicama juzne Amerike.--Kako je doslo do toga da tamo zene
imaju svoj narociti jezik? Naucenjaci vele ovo: Kad su u ove krajeve
prodrli osvajaci, poubijali su urodjenike.--Njihove su zene postedili i
sami ih uzeli za zene. Posto su one zadrzale svoj nekadanji jezik kroz
generacije, nastala je cudna stvar.--Zene u onim krajevima sacinjavaju
neko posebno--zensko pleme--sasvim protivno sadanjim njihovim muzevima.
Ako dakle oni muzevi zele ravnopravnost sa svojim zenama, moraju
najprije nauciti--njihov posebni jezik. ((z), Zenski jezik, Zenski
list, god. XI, 1935, br. 1, str. 7)


Osim toga Zagorka ne dopusta da se generaliziranja o razumnim, logicnim, suzdrzanim i intelektualno nadmocnim muskarcima te (pre)emotivnim, histericnim i intelektualno potkapacitiranim zenama u Zenskome listu prenose nekriticki; stovise, takva se uopcavanja cesto kritiziraju, ironiziraju i prokazuju kao anakrona. U sljedecim se primjerima potiru razlike izmedu muskih i zenskih intelektualnih sposobnosti te se dovodi u pitanje binarno postavljanje muskih i zenskih osobina, interesa i djelovanja.
Smatralo se da je znanost zeni posve nepristupacna, da je ne moze
dovinuti umom, a da joj sprijecava pristup znanosti i njena vlastita
prirodna osjecajnost. Medjutim jednoga se dana pronijela citavim
svijetom senzacionalna cinjenica, da je u Parizu ugledalo svjetlo jedno
od najvecih iznasasca za covjecanstvo: ljekoviti radij. I to pronasasce
djelo je zene. Bila je to Madame Curie. (...) To dokazuje da priroda
nije stvorila nikakove zaprijeke uspjesnom djelovanju zene u znanosti,
nego da je sirom svijeta razasuto mnogo zenskih mozgova, koji su mogli
okoristiti svijet. (Zena u znanosti, Zenski list, god. IX, 1933, br. 1,
str. 2)

Najvise se spocitava zenama, da svoja raspolozenja neznaju svladati. U
tom medjutim muskarci isto grijese kao i mi. Svladavanje svojih
unutarnjih dusevnih pojava ne ovisi nikako o nasoj kulturi--kako to
misli drustvo--nego samo o nasoj kontroli i cvrstoj volji. (Budimo
diskretni prema sebi, Zenski list, god. X, 1934, br. 2, str. 36-37)

Jasno je da izmedju muskaraca i zene ne postoje samo fizicke vec i
dusevne i karakterne razlike. Granicu izmedju onoga sto je >>musko<< i
sto je >>zensko<< gotovo je nemoguce odrediti. (...) Nema gotovo
dusevne vrednote koja bi pripadala iskljucivo samo jednome spolu, ali
se sposobnosti kod obih spolova ispoljuju drugacije. (...) Zena je
realnija, bliza prirodi i cvrsto povezana s izvorom tjelesnoga zivota.
Osnovni instinkt njezin je instinkt podrzavanja zivota, a time je mnogo
bliza stvarnosti. Muskarac je graditelj i stvaralac koji je spreman i
zivot zrtvovati za svoj cilj. Sposobnosti izmedju muskarca i zene nisu
tocno odredjene. Nema granice izmedju onoga, sto je musko i onoga sto
je zensko. (...) Stapanje zenskih i muskih sposobnosti u idejnom smislu
dovodi do genijalnosti i stvaranja velikih djela, na polju znanosti, a
jos vise na polju umjetnosti. (Postoje li razlicite sposobnosti kod
muskarca i zene, Zenski list, god. XI, 1935, br. 4, str. 32)

Obicno se smatra da je logicno misljenje >>specijalna osebina
muskarca<<. Cesto slusamo opasku >>To je prava zenska logika<<, pri
cemu se prezrivo sleze ramenima, kao da se hoce reci: >>Ljudi
bozji--zar ste i mogli nesto drugo ocekivati?!<< A ipak, ova gesta,
koja iskljucuje zenu iz reda ljudi koji logicno misle, nije nikako
opravdana danas, dok je to moguce i bila ponekad u vrijeme, kad su zene
doista bile navikle da muskarci misle mjesto njih. (Mogu li zene biti
logicne?, Zenski list, god. XII, 1936, br. 6, str. 32)

Mudrac je muskog roda, a mudrost ipak zenskog. Dakle i mi mozemo da
budemo mudre, jer samo onda mozemo dobiti igru kad sjednemo sahirati
s--muskim! (Kamen zenske mudrosti, Zenski list, god. IX, 1933, br. 3,
str. 14)

Procitala sam naime jedan clanak i to bas u >>Zenskom listu<<. Cini se
kao da je uperen bas protiv mene! (... ) Veli se u clanku da se mora
prije promisliti nego sto se nesto veli! (...) A muskaracki jezici se
ne istrcavaju? Brzi su od najbrzeg zabijaca goala. Zamislite samo
koliki muskarci govore a da ne misle! Prisegnu djevojci ljubav kao
nista! I kad bi trebalo da svoju prisegu opetuju pred oltarem tek onda
pocnu misliti--i misle--i misle--i onda u jednom nemaju rijeci! (... )
Nije promislio prije nego sto je rekao! I nikome nista. Zapravo njemu
nije nista, ali zeni je krivo! Tako njihov postovani jezik istrcava se
pred rudo prije nego sto je glava nesto promislila! U ljubavi oni uopce
nikad ne misle. Oni samo govore i govore i tako vjesto govore, da im se
cak i vjeruje! A ne misle sto govore! Rekla sam to jednomu od svojih
kolega, a on mi je na to podrugljivo odgovorio:

--Tko vam je kriv da ste zene tako lakovjerne!--Tako dakle. Mi smo zene
lakovjerne--rasrdim se ja--a znate zasto vam se vjeruje? Samo zato, sto
se misli, da vi mislite kad govorite, obecajete i prisezete. (Iglica,
Kad pocnem misliti... , Zenski list, god. VII, 1931, br. 5, str. 43)


4.1. Brbljave zene

Razlike u jezicnome ponasanju muskaraca i zena ne tumace se samo gradom mozga i hormonskim statusom, odnosno ne oslanjaju se samo na neuroznanstvena i endokrinoloska istrazivanja. Ideologija biologizma cesto poprima evolucionisticke obrise i evocira svakodnevicu nasih >>primitivnih<< predaka te se poziva na spoznaje evolucijske psihologije (Cameron 2009: 175-177; 2014: 291). Pritom se iznose dvije teze o ishodistu samoga jezika. Prema jednoj od njih jezik su razvili muskarci, i to zbog potrebe da koordiniraju razlicite aktivnosti poput ratovanja i lova; prema drugoj tezi jezik su razvile zene jer su morale uspostavljati i odrzavati grupnu koheziju (idem). Obje su teze rezultat pretjerana pojednostavljivanja i banaliziranja podjele rada medu nasim precima jer se bez ikakva propitivanja podrazumijeva da su muskarci lovili, a zene okupljale.
(...) kakva je bila prva obitelj? (...) Ispocetka nikakva veca
zajednica: tek prva familija, zena sa djecom sklonjena u spilji, dok
muskarac u nesmiljenoj borbi sa prirodom i njenim slicnim stvorovima, u
lovu, pomocu primitivnog kamenog oruzja, pribavlja hranu sebi i
svojima. On, fizicki jaci od zene, njoj intelektualno superioran i
slobodniji, jer je priroda sav teret radjanja i uzgajanja potomstva
navalila na njegovu drugaricu, on, hranitelj i branitelj, ujedno je i
neograniceni gospodar svojih. Dakle strogi patriarhat, najkruce
gospodstvo muskarca, osnov je prve familije. (...) Zena tek upotpunjuje
muskarca u stvaranju potomstva--inace je potpunoma bespravna. (dr. G.,
Kako je nastala porodica? Muz ili zena?--Patriarhat ili matriarhat?,
Zenski list, god. III, 1927, br. 2, str. 3)

Kudgod gledamo svuda opazamo, da je djecacka borbena igra te igra
djevojcice lutkom stalno opetovanje prastare podjele rada izmedju
spolova--ona podjela rada, koja bazira na dubokoj razlici izmedju
muskoga i zenskoga bica. Naravno imade i djecaka koji osjecaju toliku
potrebu njeznosti, da i oni uzimaju u svoj narucaj lutku. Ali doskora
prenose oni ovu njeznost na razne zivotinje. Isto tako imade
djevojcica, koje sa ljubavlju sudjeluju u borbenim igrama djecaka. Ali
u cijelosti se ipak pokazuje u igrama obih spolova tipicna i prirodjena
razlika. (Vasa djevojcica, njezina lutka i svojstva zene, Zenski list,
god. XIII, 1937, br. 1, str. 30)


Iz te se binarnosti izvodi zakljucak da je stroga podjela rada pogodovala razvoju razlicitih vjestina kod zena i muskaraca. Tvrdi se da su zene pri obavljanju svakodnevnih poslova u domacinstvu, odgajanju djece i okupljanju obitelji morale komunicirati, pa su se kod njih razvijali dijelovi mozga odgovorni za jezik, dok su muskarci u lovu morali sutjeti da ne uplase plijen (usp. Cameron 2009: 178). Zbog toga su zene mnogo bolje razvile verbalne, a muskarci vizualne, prostorne i orijentacijske vjestine. Iz takva se uopcavanja izvlace argumenti za najcesce ponavljanu i najpoznatiju zabludu iz polja jezicnih rodnih ideologija, a to je tvrdnja da zene govore vise nego muskarci. Ta se postavka komicno dovodi do apsurda u casopisu Za vjeru i dom gdje se zenska brbljavost--u skladu s ideologijom biologizma--argumentira razvijenijim >>misicjem jezika<<.
Od cijelog misicja samo je misicje jezika kod zene razvijenije nego u
muskarca. Odatle dolazi i veca spretnost u govoru. To je talent, dar.
Ali taj se dar moze i zlorabiti. Ako se zlorabi, moze da ucini vanredno
mnogo zla. (...) Gospode, koje vode zenske organizacije, vele iz
iskustva, da u zenskoj skupstini jezik uzme vanredno mnogo korisnog
vremena: uvijek se prekida, upada u rijec ili ih vise na jednom govori.
(Polje zenskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7-8, str. 195)


Kadsto se cini da se verbalne vjestine drze talentom i da se zenama priznaju kao vrlina, no takvi se odlomci obicno poentiraju adverzativnim konstatacijama o ispraznim aktivnostima na koje zene trate svoju retoricku darovitost.
Kod zene nadalje nalazimo vecu spretnost u govoru. Ona se zna jasnije
izraziti nego li muskarac. (...) Ucitelji filologije i stranih jezika
takoder su iskusili, da zena prije i bolje izgovara tude rijeci negoli
muskarac. Dakako da tome pridonasa i njezina marljivost, jer je
cinjenica, da su djevojke u skoli marljivije od djecaka, pazljivije i
intenzivnije gaje studij. Ne samo to, da se zena sama znade bolje od
muskarca izraziti i izgovarati strane jezike, vec ce ona i tudinca
prije razumjeti. (...) Osim toga zena je poprecno mnogo vise sklonija
na radoznalost. Nije to na zalost ona prava teznja za istinom i
konacnim uzrokom, vec se ona jako rado zadrzaje kod izvanjskih,
promjenljivih dogadaja. Otale onda njezino zanimanje za isprazne i
taste stvari. (M. Pukler, Obrazovanost zena, Za vjeru i dom, god. II,
1909, br. 4, str. 104-105)


Zenska brbljavost ima status podrustvljene maksime koja se nikada ne problematizira. I u nasemu je korpusu opce mjesto i cesta tema viceva.
DJECJA USTA Sin: >>Tata, zasto se kaze--materinji jezik?<< Otac:
>>Sinko, pa valjda cujes i vidis, da samo majka govori...<< (Sale,
Zenski list, god. VI, 1930, br. 11, str. 47)

Tako Skot veli: Zalosna ona zena, koja nema jezik, ali sretan muskarac
koji takovu zenu dobije. (Sto pojedini narodi vele o zeni?, Zenski
list, god. VI, 1930, br. 12, str. 55)


Ipak, valja istaknuti autoritativni glas jednoga klasifikatora zenskih verbalnih praksi koji zenski kod nije unificirao svodeci ga samo na brbljavost nego je prepoznao cak tri vrste zena s obzirom na nacin na koji zive i komuniciraju. Ta se raznolikost materijalizira u personama razgovorljive zene, karijeristice i odvec cedne zene.
Uzmimo na primjer odvise razgovorljivu zenu. Ona ne daje nikome doci do
rijeci. Neprestano prica o svojim uspjesima, o svojim sposobnostima i
svojoj pozrtvovnosti. Ona je svuda prva, dakako--prema njenom pricanju!
Ona se hoce upravo raztrgati, radeci u svome kucanstvu. Ona sve cini
samo za svoju djecu. Slusac se malo cudi. Ono sto cuje, nekako se
protivi stvarnosti. Ako li je to slucajno muzkarac, tada prema svojim
vlastitim opazanjima ne bi bas mogao reci, da muz ove zene zivi u tako
izvanredno vodenom kucanstvu. Ako li je pak slusaoc zena, tada se
sjeti, da je kucanstvo ove vrle domacice prilicno zapusteno i neuredno,
da su djeca ove toli pozrtvovne majke lose njegovana i ne bas najbolje
odgojena. (...) Uzmimo, nadalje, zenu, koja je sva izpunjena jedino
izkljucivo svojim zvanjem. Nikakav drugi razgovor nju uobce ne zanima.
Ona govori o robi, o cienama, o intrigama svojih kolega, o prostoti
konkurencije, o dobrim i losim svojstvima svoga poslodavca. Ovo njeno
podpuno slievanje u jedan jedini zivotni interes, donosi joj kadkada
velike uspjehe u njenom zvanju. Pa ipak je sve to samo ljuska jednog
nezadovoljenog zenskog udesa, koji se ne moze izpoljiti u ljubavi,
braku i materinstvu. Zatim imamo odvec cednu zenu. Ona malo govori, a i
onda samo u tugaljivom tonu. Ona si utvara, da se ne moze nikome
svidati, da njen govor nikoga ne zanima. Pozovemo li je da sjedne, ona
se plaho zaliepi za rub stolice. (Podcienjivanje samoga sebe, Hrvatski
zenski list, god. V, 1943, svibanj, str. 16-17)


Buduci da je zenska logoreja omrazena osobina koju muskarci ne mogu podnijeti, kao najveca se zenska vrlina i krepost istice sutljivost.
Sutljivost je sestra takta. (...) Njoj nije lako sluziti, ali jer je
priznata kao zenska vrlina, stoga budi i ti--sutljiva! (Sutljivost neka
resi svaku zenu, Hrvatski zenski list, 1941, god. III, kolovoz, str. 20)

Razborita zena ljubi sutnju (... ) Sutnja je vazan uvjet kreposti.
Uvjeren sam, da vas ima malo, koje se kajete, da kojiputa nijeste dosta
govorile, a koliko vas ima, koje se kajete, da ste previse govorile?
(... ) Nastavimo, da vidimo, kada valja govoriti. >>Jaka zena otvara
usta svoja mudrosti, i zakon blagosti i dobrote upravlja njezin
govor.<< To je divna recenica. Mudrost neka stoluje u vama, a blagost
treba da pruzate svojoj okolini. Evo tako valja da otvarate svoja usta.
Sjecam se jos jedne recenice sv. Pisma: >>Rijec razborita i kratka na
ustima dobre zene, zlatna je jabuka na srebrenoj tkanini.<< Koja
drazesna poredba! (Dupanloup, Konference krscanskim zenama. O
krepostima, Za vjeru i dom, god. VI, 1913, br. 9, str. 336)


Cameron (2009: 178) istice da sve tvrdnje o tome kako zene govore vise od muskaraca proizlaze iz puckih mudrosti i nagadanja i da nikada nisu potkrijepljene znanstvenim dokazima. Stovise, upucuje na aktualna istrazivanja i precizna mjerenja musko-zenske komunikacije koja pokazuju da se u neformalnoj vrsnjackoj interakciji ne primjecuju nikakve razlike u >>minutazi<< muskoga i zenskoga govorenja te da u formalnim i javnim situacijama muskarci govore vise od zena (idem: 180). S njom se slaze Kaplan (2016: 165-177) upozoravajuci na to da se tvrdnje o zenskoj govorljivosti u popularnoj znanosti verificiraju brojkama koje zvuce vrlo autoritativno (npr. zene izgovore prosjecno 20 000 rijeci na dan, a muskarci samo 7 000 rijeci), ali nisu dokumentirane nikakvim istrazivanjem. Podatci se izmisljaju, a toboznje statistike prepisuju iz jedne popularnoznanstvene knjige u drugu iako postoje tek kao zombi--statistike, odnosno kao uvrijezeni stereotipi podmetnuti citateljima pod krinkom neprijepornih cinjenica. Jednom rijecju, utjecaj roda na govorljivost nije nista veci od utjecaja drugih govornikovih identiteta na tu osobinu (dobi, klase, rase, profesije itd.), kao ni od utjecaja konkretne situacije na govornikov izbor komunikacijske strategije.

4.2. Natjecanje i suradnja

Evolucionisticki je motivirana jos jedna generalizacija o spolovima koju generira ideologija biologizma, a to je teza da se muskarci i zene razlicito odnose prema radnim obavezama. Naime od svojih predaka lovaca i ratnika muskarci bastine natjecateljski duh, a zene su u skladu sa svojim kohezijskim praulogama sklone suradnji.
Suradnja zene ne moze biti suvisna, ona je i te kako potrebita. Ali
nazalost smatra se djelovanje zene izvan obitelji utakmicom, nepodesnom
konkurencom muskarcu. A vec sama ta rijec >>utakmica<< dovoljno
karakterise stajaliste, s kojega se gleda na nas rad, na nase
bivstvovanje i na nas napredak. (...) Mi smo suradnice, a ne
konkurenca. (...) Kad bi se rad zene cijenio istom mjerom kao i rad
muskarca, otpadalo bi samo po sebi misljenje o utakmici kod
podjeljivanja rada. (Suradnja, a ne utakmica, Zenski svijet, god. I,
1917, br. 3, str. 138-139)

Muskarci su vise nepopustljivi, a zene su vise sklone kompromisu. (Mogu
li zene biti logicne?, Zenski list, god. XII, 1936, br. 6, str. 32)


Iz te duboke, iskonske razlike izmedu zenskoga i muskoga radnog principa proizlazi i oprecno ponasanje zena i muskaraca u verbalnim interakcijama, pa su muskarci skloni kompetitivnim stilovima i zanrovima, a zene kooperativnoj i empaticnoj komunikaciji. Ta je ideja temelj razlikovnoga pristupa rodu i jeziku koji je prevladavao u pocetnim fazama feministicke kritike jezika (usp. odjeljak 2.1). Pionirima se toga pristupa drze Maltz i Borker (1982) koji razlike izmedu muskoga i zenskoga jezika izvode iz razlicitih nacina socijalizacije djevojcica i djecaka. Iste su teze osnova rada Debore Tannen (2018: 137-153) koja zenski jezik drzi prisnim (engl. rapport-talk) jer je usmjeren na uspostavljanje veze i dogovaranje suradnje, a muski jezik naziva informativnim (engl. report--talk) jer muskarci u verbalnoj komunikaciji nastoje ostati neovisni i zadrzati status u drustvenoj hijerarhiji. Nas korpus potvrduje da su takve ideje o jeziku razvijane mnogo ranije, i to izvan akademskoga diskursa.
Poznata talijanska knjizevnica Gina Lambroso u svojoj knjizi >>Zenska
dusa<< tvrdi, da se glavna razlika izmedju muzkaraca i zene sastoji u
tome, sto je njen karakter altruistican ili bolje reci altrocentrican.
Srediste svojih radosti, nada i nastojanja ne stavlja zena u samu sebe
nego u druge, koje voli i od kojih hoce da bude voljena. Zena osjeca
boli i radosti ljudi, koji je okruzuju. (...) Zena cezne za tim, da
moze zivjeti za druge i zrtvovati se za druge. (...) Sasvim drugaciji
je muzkarac. Njegov znacaj je egoistican, t. j. zapravo egocentrican,
jer on sam sebe stavlja u srediste svoga nastojanja i htienja. (...) On
moze zivjeti samostalno i uzivati, bez obzira na boli i radosti bica,
koja ga okruzuju. (...) Bas po tome sto zena nema egoisticnog
instinkta, tezi ona za zajednicom sa muzkarcem, koji ce njezinom zivotu
dati cilj i smjer. (Razlika muzkog i zenskog znacaja, Hrvatski zenski
list, god. VI, 1944, srpanj, str. 20)

Obzir je najcesce zensko svojstvo. Obicno se iz zenskih ustiju cuje:
>>Treba imati obzira<<. Dok muskarac, cesto nista ne misleci,
rastreseno zadire u najintimnije stvari, zena ih tiho obilazi. Dok on
ima talent, da uvijek postavlja izravna pitanja, koja pogadaju
najosjetljivije zice drugoga, on ni ne sluti kako se prema njemu samome
u njegovoj kuci postupa s njime najobzirnije.
(Oprez--uvidavnost--obzir, Hrvatski zenski list, god. II, 1940,
kolovoz, str. 18-19)

Osobita spretnost zene za agitaciju nedvojbena je. Ako se k tome uzme u
obzir, da je zena u saobracaju njeznija, umilnija od muskarca, onda je
jasno, da i njene rijeci prije osvoje za stvar nego muske. Nju se ne
odbije tako lako kao muskarca. Tu agitacijonu sposobnost duzna je zena
(osobito inteligentna) upotrijebiti u korist dobroj stvari. (Polje
zenskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7-8, str. 196)


Ponovno se jezicno ponasanje drzi potvrdom karakternih razlika izmedu muskaraca i zena, zbog cega se cesto svadaju. Primjeri iz nasega korpusa potvrduju da se zenama namece obaveza da ublazavaju takve konflikte i umiruju napetost. Zene moraju moderirati razgovor s muskarcima, i to tako da im popustaju i da ih tjese, odnosno da stisavaju vlastite zelje i daju prednost muskoj volji.
Tko danas nema briga? A pogotovo suprug i otac obitelji, koji mora
uzdrzavati mnogobrojnu obitelj. (...) Upravo onaj covjek, koji ima
najvise briga, osjeca potrebu i zelju da se u svome domu odmori,
porazgovori, ohrabri i dade tjesiti. (... ) Razborita zena, koja pozna
svoga muza, ima obzira i respektira tu njegovu zelju te joj, stavise,
izlazi ususret. Ali, nazalost, sve zene nisu jednako pametne, pa cesto
i one najpametnije cine kadkada bas protivno od toga. >>Ta i ja imam
svojih briga!<< obicno pomisli u ovakvoj zgodi zena i doceka muza koji
je i onako dosao kuci zlovoljan i neraspolozen, citavom bujicom
neugodnih stvari. (... ) Kadkada mora muz slusati o sasvim beznacajnim
stvarima, mozda o kakvoj prepirci sa susjedom ili pazikucom, tetkom ili
slicno. Sva ogovaranja citave kuce istovaruju se za vrijeme objeda pred
umornog covjeka, koji bi htio u miru pojesti ono malo jela ili se u ovo
kratko odmjereno slobodno vrijeme pozabaviti s djecom. (Kada muz ima
briga, Hrvatski zenski list, god. II, 1940, listopad, str. 20)

Dodje li koji puta do neizbjezive bracne bure, (a gdje je nema?) mora
zena nastojati svim silama da zadrzi prijazno lice, jer se samo tim
nacinom bura prije stisa, nego kad zena namrgodjenim licem manifestira
svoje ogorcenje. Moderna, pametna zena zna da suprug ne moze biti
uvijek galantan i ne moze ju vjecno obasipavati galanterijama ili
darovima, jer su uzroci njegovom neraspolozenju prilike i poslovi. A
zna i to da njena lijepa rijec--vedar posmijeh razvedruje ne samo
zamraceno celo bracnog druga--nego i cini brak ljepsim, snosljivijim i
sretnijim. (Golema vrijednost posmijeha, Zenski list, god. XI, 1935,
br. 4, str. 28)

Jedna rijec izazivlje drugu i malo po malo ljudi se svom zestinom
obaraju jedni na druge i ogorcuju si ono malo sati, koje provode. Kako
lako bi se cesto dalo tome izbjeci, kako lako bi ponovno zavladao mir,
kada bi samo jedna stranka nasla ili htjela pronaci pravu rijec u pravo
vrijeme! Muskarac ce rjede naci tu prvu dobru rijec. Naravno, ta prva
rijec stoji zenu samoprijegora, svladavanja i dobrote. Ali zena treba
da to ucini rado i pripravno, samo da bude u kuci mir. Time olaksava
muzu njegovu i onako tesku svakodnevnu borbu za zivot, koja u velikoj
mjeri trosi zivce. Mnogim zenama nije bas tako tesko progovoriti tu
prvu pomirbenu rijec, no neke se nikako ne mogu odluciti na to. One,
naprotiv, u svojoj tvrdoglavosti nalaze stanoviti ponos, ako ne popuste
prve. >>On neka prvi dode!<< tako obicno

misle. Koliko je ipak ljepse za svaku zenu, ako ona popusta! To se ne
smije tumaciti nikakvim ponizenjem ili pokornoscu. Njeno zensko
dostojanstvo ne ce time biti nimalo okrnjeno. Ona prva pruza svome muzu
ruku pomirnicu, ona gradi zlatne mostove, kada ih vec on ne zna
graditi. Zena mora pritom uvijek misliti na to, da muz mora preko
citavog dana progutati mnogu gorku u svome zvanju, samo da zasluzi
najnuznije za uzdrzavanje svoje obitelji te i njemu ne cvatu same ruze.
Stoga ipak zasluzuje barem malo obzira i strpljivosti u svome vlastitom
domu. (...) Uzajamno razumijevanje i pomaganje, da se prijede preko
raznih stvari, ima uvij ek veliku vrij ednost za buducnost. Zestoko
prepiranje i svade nisu jos nikada zblizile ljude. Vikanje i neobuzdana
srdzba prouzrokuju malo po malo trajni nesporazum. (...) Stoga treba
odvratiti buru prijaznim rijecima. Budete li mirno razgovarale, brzo ce
i vas muz uvidjeti svoju pogrjesku. (Tko ce prvi progovoriti, Hrvatski
zenski list, god. III, 1941, sijecanj, str. 18-19)


Osim toga zena mora biti uljudna, pristojna, ugodna i slatka; mora predvidjeti nadolazece konflikte i vjesto rezirati razgovor. Dakako, to ce biti korisno i njezinu suprugu. Dodjeljivanje mirotvornih i moderatorskih uloga zenama u konverzaciji proizlazi iz jos jedne generalizacije o zenskim verbalnim praksama: tvrdi se naime da su zene uljudnije i pristojnije od muskaraca. Kaplan (2016: 160-163) naglasava da taj zakljucak ne proizlazi iz bioloskih razlika izmedu muskaraca i zena, nego iz drustvenih ocekivanja koja reguliraju musko i zensko ponasanje.
Kako je tek omiljena zena, koja je u drustvenom saobracaju mila i
ljupka. Svaka zena mora dakako u prvom redu traziti i nalaziti pravo i
jedino zadovoljstvo u svome vlastitom domu i u krugu svoje obitelji.
Ali niko od nas nije u stanju, da se sasvim i zauvijek odcijepi od
drustva i izolira od svakog doticaja s vanjskim svijetom. Zena mora i
treba odrzavati saobracaj i veze s drugim obiteljima, jer ce na taj
nacin doci i u druge krugove i prilike. Mnoge zene imaju prirodenu
sposobnost i talent, da budu u drustvu duhovite i zabavne i da
pozitivno uticu na stanoviti drustveni krug. No mnoge, inace veoma
pametne i inteligentne zene, po prirodi su plahe i povucene, te se uza
svu dobru volju ne osjecaju medu stranim ljudima nimalo ugodno. A ipak
ih polozaj njihova muza cesto sili, da dodu cesce u doticaj sa stranim
osobama. Zena kadsto moze ovdje uciniti svome muzu upravo neprocjenjive
usluge. Samo zena je u stanju da u neki poslovni ili zvanicni saobracaj
unese licno obiljezje, koje moze samo koristiti napredovanju i uspjehu
njenog muza, ako je malo samo spretna, takticna i prirodna. Svaka zena
morala bi stoga nastojati, da se otrese drustvene plahosti, da bude
prijazna i uljudna, jer lijepo ponasanje
korijeni se u dubljini duse i dokaz je njezne osjecajne cudi. (Zena u
drustvu, Hrvatski zenski list, god. IV, 1942, br. 7, str. 28)

Prava zena ima dovoljno volje i autoriteta, kojim postizava, da se sve
njene zelje uvazavaju. (...) Ona zna da su uzajamni obzir i paznja
temelj svakog dobrog braka. Zbog toga ona misli na rodendan svoga muza,
a obljetnicu braka slavi kao njihov zajednicki najveci blagdan. Ona ne
uzkracuje muzu slobodu i raduje se kad se on vraca dobro raspolozen
kuci. Prigodom nesuglasica, ona mirno i stvarno zastupa svoje
stanoviste, ali u pravom casu umije i popustati, jer zna da je ljubav
mnogo vaznija od cinjenice, da je ona imala pravo. (Koja je zena
najbolja u braku, Hrvatski zenski list, god. V, 1943, srpanj--kolovoz,
str. 41)


Iz samorazumljiva polariziranja muskoga i zenskoga jezicnog ponasanja proizlazi jednako samorazumljivo povezivanje odredenih govorenih zanrova s odredenim spolom. Trac i ogovaranje drze se zenskim zanrovima, (10) zbog cega zene ne mogu cuvati tajne (usp. Kaplan 2016: 156, 162). U nasemu se korpusu zenama cesto spocitavaju te rdave komunikacijske navike.
Osobito mlade djevojke imadu svojih licnih tajni, malenih i dragih koje
nikako ne mogu da ostanu samo u njima, da zaista budu neke tajne. One
moraju te svoje tajne povjeriti prijateljici, naravno uz najvecu
diskreciju i obecanje, da ce to zaista ostati tajnom. Prijateljica
uvjerava da ju nikome nece kazati, dapace, ona tvrdi, da ce smjesta kad
cuje i zaboraviti, da joj je nesto tajna bilo povjereno. I tajna se
onda isprica >>u cetiri oka<< i za kratko vrijeme vise to nije--tajna.
Jer ova tajna prijateljici isto tako tesko lezi i kopka u dusi, kao sto
je kopkala onoj od koje ju je saznala. Ona ju govori dalje, opet >>u
cetiri oka<<, i prima uvjeravanje da nitko vise ziv ne ce za nju
saznati. Tako tajna putuje od usta do usta, dok naposljetku vec svi o
njoj ne govore,

ali ne vise kao o tajni, nego kao o necem o cemu se moze govoriti. I
napokon dolazi tajna do usiju one koje se tice i nastaje cudjenje kako
se to zna, >>kad to nisam nikome, samo jednoj osobi pricala<<. Cesto iz
toga nastaje prepirka, najbolje se prijateljice posvade i ne
razgovaraju, one se ljute jedna na drugu. A u tom neprijateljskom
stanju nastaju onda jos gore situacije, jer ce prijateljica uz tajnu
prikrpiti jos koju rijec i tajna, koja se u pocetku sastojala od samo
nekoliko rijeci naraste do citavog brda, jer joj je pridodan kvasac,
koji je mnogo bolji no onaj sto ga upotrebljujemo u kuhinji! (Pazi kome
se povjeravas, Zenski list, god. VI, 1930, br. 1, str. 10)

Nema svatko uza se prijatelja, kome bi se mogao potpuno povjeriti, bez
bojazni, da ce to povjerenje zloupotrijebiti. Tako se dogada, da svoje
povjerenje poklonimo na sasvim krivome mjestu. Prijateljica to zatim
kaze svome muzu ili >>samo<< svojoj prijateljici, ova opet ima
radoznale prijateljice. (... ) Zena n. pr. nepromisljeno govori o
poslovima svoga muza i ne sluteci zlo potkapa njegov kredit ili mu
mozda omete kakav vazan poslovni zakljucak. Majka se u ljutini tuzi na
pogrjeske svoje djece, a poslije, nakon mnogo godina se kaze: >>Ah taj!
Taj nije vec ni u mladosti nista vrijedio. Rekla mi je to njegova
vlastita majka.<< (Govoriti je srebro--sutjeti zlato, Hrvatski zenski
list, god. III, 1941, svibanj--lipanj, str. 32)


Ponovno valja naglasiti da se korigira samo zenski jezik, dok se muski jezik drzi besprijekornim u svojemu autenticnom obliku. Kaplan (2016: 162) istice da je svim polariziranjima muskoga i zenskoga jezika zajednicka ideja o inferiornosti zenskoga i superiornosti muskoga jezika. Tvrdi se da se zenski jezik konkretizira u frivolnim i trivijalnim zanrovima te ga treba stalno nadzirati i popravljati. (11) No u Zenskome listu nailazi se na propitivanje zanrovske zadanosti zenskoga jezika. Zagorka je u jednome clanku odlucno negirala dominantnost traca u zenskim razgovorima, i to nakon sto je evidentirala sve ozbiljne teme o kojima zene razgovaraju na svojim sastancima. Stoga se moze konstatirati da je Zenski list anticipirao pojavu razlikovnoga pristupa jeziku i rodu, a njegova ga je urednica uspjela i dekonstruirati.
Netko ce mi prigovoriti: Nije istina da se drustvo zena ne
bavi--ceretkanjem, to jest >>tracem<<. A ja odgovaram sa potpunom
odgovornoscu: Ne! Vec u pocetku clanka rekoh: ako se raspravlja o
dnevnim licnim dogadjajima ili o licnim dnevnim tragedijama vazda je
taj razgovor kao neki obranbeni forum gdje se svaka nevolja, tragedija
ili druge vrsti obiteljski dogadjaj raspravlja sa gledista opravdanja,
samilosti, sucuti ili barem nastojanja razumjeti ljudske slabosti

Davni su se >>tracevi<< sasvim prezivjeli. Mozda i zato sto se danas
tkzv. >>skandalozna kronika<< toliko prokuhava novinskim putem, da je
do prvog sastanka na caju izgubila svaku zanimljivost. Medjutim valja
mi jos primijetiti, da se prigodom zenskih razgovora opaza velika
povucenost, gotovo oprez.--Vecina se izrazava o svemu vanredno
diplomatski. U tom se razvio nesvijesno pravi kult.--Otkuda to? Mislim
ovo je posljedica opcih prilika posljednjih godina.--Jednom rijeci mora
se konstatirati: onaj sloj drustva zena, kojemu se nekoc spocitavalo da
se u svojim razgovorima bavi sitnicama--napredovao je za sto
godina--jer danas drustveni saobracaj zena dokazuje vrlo lijep dusevni
sadrzaj. (Z., O cemu zene medju sobom govore, Zenski list, god. XI,
1935, br. 12, str. 36-37)


4.3. Cistacice (jezika)

Ideologija biologizma producira jos jednu generalizaciju o muskome i zenskome jeziku. Cesto se tvrdi da je zenski jezik blizi standardnim normama ili prestiznomu varijetetu nego muski jezik, sto se drzi potvrdom vec spomenuta stereotipa da su zenske verbalne vjestine razvijenije nego muske. Iako se cini da se objema tezama odaje priznanje zenskim sposobnostima, njima je samo garnirana jos jedna pretpostavka kojom se derogira zensko ponasanje. Naime smatra se da uporabom standardnoga varijeteta zene zatomljuju i prikrivaju svoj organski govor jer ga drze manje vrijednim i manje profinjenim od standardnoga jezika. Zenama treba takav nacin afirmacije jer zele djelovati mlade, drazesnije, obrazovanije i pametnije nego sto doista jesu (usp. 4. poglavlje), pa se pretvaraju i >>udesavaju<< svoj govor inklinirajuci prestiznomu kodu. Prvo, problematicno je standardni varijetet proglasavati prestiznim i superiornim u odnosu na nestandardne varijetete, sto smo vec opisali kao temeljnu postavku ideologije standardnoga jezika (usp. 1. poglavlje). Drugo, do analognih bi se polariziranja doslo i pri usporedivanju govora pripadnika razlicitih drustvenih slojeva, etnickih skupina, profesija, supkultura. Dakle razlike u sklonosti standardnomu varijetetu nisu motivirane iskljucivo rodnim identitetom govornika, nego i nizom drugih cimbenika (Cameron 2009: 182).

U korpusu nismo naisli na eksplicitno povezivanje nacina na koji govore zene i muskarci s unutarnjim raslojavanjem hrvatskoga jezika na standardne i nestandardne varijetete. Medutim samo se zene proglasavaju cuvaricama nacionalnoga jezika i samo se njima namece obaveza odgajanja mladih govornika >>pravilnoga<< hrvatskog jezika. O tome ce biti vise rijeci u sljedecemu poglavlju. Na ovome mjestu valja spomenuti tekstove prozete ksenofobnim purizmom (Thomas 1991), dakle puristickim intervencijama usmjerenima na vanjske mete, i to najcesce na leksicke i sintakticke elemente iz stranih jezika. Istice se da su zene ocuvale materinski jezik od agresivna nametanja tudinskih idioma, pogotovo u Dalmaciji gdje je Venecija svoje hegemonijske teznje nastojala zadovoljiti i nametanjem talijanskoga jezika domicilnomu stanovnistvu.
Kad je Venecija zavladala Dalmacijom, unosila je u dalmatinske gradove
talijanski jezik i nastojala potpuno potisnuti, zapravo unistiti,
hrvatski jezik. U gradovima i otocima im je to samo djelomicno polazilo
za rukom, jer su ovu osnovu Venecije skrsile dalmatinske Hrvatice. Da
nije bilo svijesti tih dalmatinskih Hrvatica, Bog zna, kako bi daleko
napredovala Venecija navalom na nas jezik. Muskarci su naime vec radi
svojih poslova bili prisiljeni da govore talijanski i kod kuce. I zene
su znale talijanski, ali ipak nisu htjele drukcije govoriti, nego bas
svojim materinskim jezikom. (Zena--cuvar narodnih tradicija, Hrvatica,
god. I, 1939, br. 1, str. 21)


Puristicke intervencije nisu zahvacale samo pisane tekstove (koji se, zapravo, jedini mogu pregledavati i lektorirati); autori savjetodavnih tekstova iz nasega korpusa vrlo su ostrasceno kudili uporabu tudica i u spontanoj usmenoj komunikaciji.
Pretjerana i stalna upotreba tudjih rijeci druga je velika mana
danasnje konverzacije. Cesto se cita u novinama, kako je u pocast kojeg
odlicnog stranca priredjen >>lunch<< (a ne moze biti dorucak, jer to
nije dovoljno otmjeno!), ili g. N. N. daje svecan >>rout<<, umjesto da
se--i ako ne doslovno prevedeno--lijepo kaze >>svecano primanje<<.
Poslije podne ne ide se vise na caj u slasticarnu, vec na >>five o
clock tea<<. Pa onda >>moj baby<< zvuci dakako mnogo >>finije<< nego li
moje dijete itd. Mogli bismo navesti sijaset takvih i slicnih primjera.
Ima ljudi koji se rado sluze stranim rijecima, izgovaraju ih cesto
lose. Bolje je sluziti se svojim jezikom. Nije sramota ako covjek nezna
tudjih jezika, ali je smijesno kad ih lose upotrebljava. (Glavne oznake
drustvenog razgovora, Zenski list, god. V, 1929, br. 11, str. 10)


Zbog nagrdivanja hrvatskoga jezika tudicama u puristickim se tekstovima prozivaju iskljucivo zene i njih se obavezuje na pomno ciscenje materinskoga jezika od toga >>draca<<.
Zar one ne znadu, kakovu nepravdu cine svom vlastitom jeziku i narodu,
kad tako iskvareno govore? Cemu se kite tudjim perjem, kad imadu svoje
lijepo, dapace jos ljepse? Bas Jugoslaveni se mogu diciti svojim
zvucnim, krasnim jezikom. A koli je opet ruzno cuti taj jezik iznakazen
pokvarenim njemackim rijecima! (... ) Na vama je, zene, majke i
uciteljice, da ocistite vas govor od draca! Vi, koje djecu uzgajate, ne
zaboravljajte poucavati ju u cistom materinskom jeziku, bez tudjinske
primjese. (...) Ja imam dvije djevojcice, koje jos ne polaze skolu, ali
vazda ih opominjem, neka ne vele >>strik, vaskihe, vesblau<< i slicne
rijeci, sto ih od sluskinja i u susjedstvu cuju, nego >>uze, praonica,
modrilo<< i t. d. (Marija Hosnova, Nesto o govoru, Jugoslavenska zena,
god. III, 1919, br. 1, str. 40)


Vazno je obiljezje ideologija o jeziku i rodu i to da ne insistiraju samo na razlikama izmedu muskaraca i zena nego i na razlikama izmedu odredenih skupina zena te izmedu odredenih skupina muskaraca (Cameron 2014: 284-285). U vezi s malocas spomenutim presijecanjem jezicne rodne ideologije i ideologije standardnoga jezika valja istaknuti da se govor zena nizega drustvenog statusa obicno prikazuje kao vulgaran, nekultiviran i sirov, sto je u skladu sa slikom sluskinje kao nezenstvene i neprofinjene u odnosu na zenu visega drustvenog statusa. Autorica u prethodnome citatu napominje da germanizme strik, vaskihe, vesblau njezine kceri mogu cuti >>od sluskinja<< i odmah ih potom hvali da njihovu sluzavku ispravljaju kad ne govori cistom hrvastinom.
Imam jednu sluzavku, rodom je iz okolice Bjelovara, njemacki ne
razumije naprosto nista, ali zato govori hrvastinom, nad kojom bi se
morale rumeniti sve dobre Hrvatice i Srpkinje. Moje ju kcerke vazda
opominju: >>Marija, ne kaze se >>peglat ves<<, kaze se gladit rublje;
ne kaze se >>badecimer<<, nego kupaonica, ne >>forcimer<<, nego
predsoblje.<< (Marija Hosnova, Nesto o govoru, Jugoslavenska zena, god.
III, 1919,
br. 1, str. 40)


No svjesna je da nisu sluskinje izvor prijetnje cistoci hrvatskoga jezika jer su tudice od nekoga morale cuti. (12)
Ne recite, da tako govore samo sluskinje i >>prosti svijet<<; ne, nije
to tako, govore tako gospodje i gospoda; ili mislite, da je ta nasa
kano i mnoga druga Marija donijela te >>lijepe<< rijeci iz svoje seoske
kucice, gdje nemaju ni >>badecimera<<, ni >>forcimera<<, ni >>tepiha<<,
i slicnih izraza? (idem)


U zakljucku njezina teksta svejedno se nalazi imperativ upucen zenama gradanske klase da ociste govor >>nizih<< drustvenih slojeva od tudica. Dakle za jezicni su odgoj uvijek zaduzene zene.
Obracam se na vas, zene, jer ste kadre mnogo ucinit u tom pogledu,
osobito u saobracaju sa sluzincadi, seljacima i obrtnicima. Vi, zene,
koje sve cistite i redite, ocistite vec jednom taj vas govor od tog
draca! (...) Zene i djevojke jugoslavenske, ne trebate kititi svoj
jezik tudjim rijecima, kicen je on sam od sebe, kano malo koji drugi!
(...) Nadam se, da ce se nad mojim rijecima zamisliti svatko, kod koga
je ljubav prema narodu i jeziku jaca od dosadasnjeg nemara i nehaja.
(idem)


Interakcija roda i klase oblikuje posve suprotne prikaze muskoga govora, pa se grub i nekultiviran govor muskaraca iz radnicke klase drzi mnogo muzevnijim od govora muskaraca iz srednje i visoke klase. Dakle jasno je da jezicna segregacija ne dovodi samo do nacelnoga odvajanja muskaraca i zena zbog favoriziranja muskaraca i njihova jezika. Njezini se odjeci uocavaju i na konkretnijoj razini, medu govornicima istoga spola, jer se prema odredenim drustvenim kriterijima govor jedne skupine odreduje boljim, profinjenijim, muzevnijim ili zenstvenijim od govora drugih skupina.

4.4. Gdje su dokazi?

Iako se neuroznanstvena i evolucijskopsiholoska istrazivanja jezika i roda mnoze, Cameron (2009: 188) istice da ne nude neprijeporne dokaze o razlikama izmedu muskoga i zenskoga jezicnog ponasanja. Te su razlike pretpostavljene i u popularnoznanstvene ih se radove uvodi nimalo znanstvenim recenicama i modalnim izrazima kao sto su >>opcepoznato je<<, >>mnogi ljudi imaju dojam da<<, >>svi znamo da<< itd. Tek se odnedavna pocinju provoditi istrazivanja koja bi takve smjele i uvrijezene spekulacije morala dokazati. I dok ih lingvisticki i drustveno-kulturni pristupi jeziku i rodu dovode u pitanje i ukazuju na njihovu neutemeljenost, u darvinijanski usmjerenim bioloskim i neuroznanstvenim istrazivanjima njihovi se rezultati selektivno iskoristavaju, a posve se zanemaruje golema razlika izmedu jezicne sposobnosti i jezicne uporabe (Cameron 2009: 180-181). Naime urodena sposobnost covjeka da ovlada jezikom i proizvodi neogranicen broj gramaticki ovjerenih recenica ima svoju biolosku osnovu i svakako je opravdana tema najrazlicitijih prirodoslovnih i neuroznanstvenih istrazivanja. No problematicno je protezanje zakljucaka s polja univerzalne jezicne sposobnosti na polje individualne i neponovljive jezicne uporabe, kao i podrazumijevanje da varijacije u usmenoj, >>vanjskoj<< realizaciji jezika izmedu razlicitih govornika imaju svoje dublje razloge u njihovoj >>unutarnjoj<< jezicnoj sposobnosti. Jasno je da postoje vjesti i manje vjesti govornici, razgovorljivi i sutljivi ljudi, kompetitivni i kooperativni sugovornici te da se u konkretnim komunikacijskim situacijama lako prepoznaju i jedni i drugi, no upisivanje rodnih predznaka ispred takvih razlika spekulativno je i diskriminirajuce.

5. Jezicne rodne ideologije i ideologija vjere, obitelji i nacije

Gotovo sve religije izrastaju iz patrijarhalnih temelja i u religijskome su diskursu zenske uloge vrlo ogranicene, a muske raznovrsne i razvijene (Jule 2005: 2). To je posebno uocljivo u krscanstvu gdje i u jeziku, i u ikonografiji, i u slikovnim prikazima dominiraju muskarci, a Bog Otac glavni je krscanski simbol (Tekcan 2005: 12). Zato nije neobicno da je u znanosti o jeziku i rodu svoje mjesto pronaslo i istrazivanje presijecanja roda, jezika i religije u kulturnome diskursu, sto se ponajprije odnosi na pitanje kako se rod interpretira u religijskome diskursu i u vjerskim zajednicama te kako rod i religija utjecu na oblikovanje govornikova identiteta. (13) Jedno je od temeljnih obiljezja jezika svetih tekstova autoritativnost te s njom povezane imperativnost i preskriptivnost, sto se namece i kao osnovni ton tekstova iz casopisa Za vjeru i dom koji cine nas korpus za potvrdu povezanosti jezicnih rodnih ideologija i religije. U tome su casopisu rodne uloge samorazumljive i na njihovu se zadanost odlucno upozorava pozivanjem na Sveto pismo. Dociranje o primarnosti muskarca i sekundarnosti zene potpuno je radikalizirano, a rigidnost tona kojim se ta neravnopravnost propovijeda katkada je na rubu agresije.
A cuj sta veli Sv. Pismo!-->>Pod vlasti muza bit ces, i on ce nad tobom
gospodovati<< (...). Pavao Apostol naroda uci, da zene imaju biti
pokorne--tako zakon hoce (... ) da je zena stvorena radi covjeka, a ne
covjek radi zene (... ) dakle mu mora biti podvrzena! Nadalje isti
Apostol kaze, da je covjek glava, upravitelj zene, kao sto je Isus
glava Crkve (...). (14) Isti nauk nalazimo kod S. Petra, poglavice
Apostola (...) Bog nije stvorio zenu iz glave covjeka, da mu bude
jednaka ili nad njim; nego iz rebra, ispod ruke, da mu bude pomocnica i
pokorna! To uce svi crkveni Oci, Naucitelji i sama praksa Crkve.
(Radmanovic, Katolicki feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4,
str. 99)

Katolicki feminizam mora ici za tim, da odrzi zeni ono dostojanstvo,
koje joj pripada po naravi i Bozjem nauku da zena bude prava druzica i
pomocnica muzu! Ima nastojati na svaki nacin temeljno predociti zeni
njezin cilj i duznosti prema Bogu, prema sebi i prema bliznjemu.
(Radmanovic, Katolicki feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 5,
str. 133)


Pritom se homilijski diskurs casopisa Za vjeru i dom hrani i verificira >>naravnim zakonima<<, odnosno pri izvodenju razlika izmedu muskih i zenskih kognitivnih sposobnosti iz njihovih bioloskih razlika analogan je >>znanstvenosti<< ideologije biologizma.
S tim se slaze i naravni zakon: tijelom je slabija od covjeka; srcem je
njeznija od covjeka; razumom je niza od covjeka--njezin naravni ustroj
tijela zahtijeva laki rad!--Za zene nije ni nauk, makar u sebi i ne bio
tezak posao, jer su i od sebe odvise isprazne i pohlepne, da budu
videne, da se o njima mnogo govori, da im se svak klanja, divi, cudi,
uzvelicaje, da ih nad sve hvali (...) ta je ispraznost danas dotle
dosla, da se pametan covjek mora smijati kad vidi koliko se samo za
odijelo staraju i trude, da im bude koketnije! (... ) Dakle, ako
ljudski rod zeli sebi dobro, ima se svim silama opirati i predusresti
svaku emancipaciju zenskog spola; inace mu je grob otvoren!--Zeni je
glavna i naravna zadaca biti pokorna, kucu cuvati, kucne poslove
obavljati, djecu odgajati, jer djeca kakva budu kad ostave majcino
krilo, takva ce biti cijeloga zivota--ako budu dobro odgojena i bit ce
dobra! (Radmanovic, Katolicki feminizam, Zavjeru i dom, god. I, 1908,
br. 4, str. 99-100)

Akoprem je Stvoritelj dao jednom i drugom spolu potpunu covjecju narav,
po kojoj ce moci postici cilj, za koji je stvoren, ipak pojedine
tjelesne i dusevne sposobnosti nemaju oba spola u jednakoj mjeri. Jedan
spol ima ove sposobnosti jace, dok drugi ima druge. (...) Anatomski je
dokazano, da su zenske kosti daleko sitnije, slabije nego muske, da i
misica imade zena mnogo manje nego muskarac, u opce citava tjelesna
konstrukcija jest daleko njeznija nego u muskarca. (Polje zenskog rada,
Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7-8, str. 194)


Opominjucim i rezolutnim tonom naglasava se da je zenu >>spasilo<< krscanstvo i njegov poredak, pa je za svoje izbavljenje duzna i Crkvi, i drzavi, i muskarcima. Cak i umjerene feministkinje isticu da katolicke norme oduvijek drze zenu u podredenome polozaju zahtijevajuci od nje da bude poslusna, zahvalna i pokorna (usp. Britto 2005: 30-31).
Dugo, dugo vremena stenjao je zenski spol pod krvavim jarmom poganskog
terorizma. Ona je izgubila svoju javnu i personalnu slobodu. (...)
Lisena slobode i prava postade rob. U javnom zivotu ne bijase joj
mjesta, a u familijarnom, u obiteljskom zivotu, dostajao bi joj samo
jedan mig gospodarev, da se rastavi, da, jos vise, on je bio vlasnik
zivota njezina, njezin tiran. (...) Grozan, zalostan bijase polozaj
zene.

(...) Ali se je ipak netko nasao, tko da otare suze tim bijednicama. To
bijase Isus, nas Bog i Spasitelj. Nepobitna je dakle cinjenica, da je
krscanstvo donijelo i spasilo zensko dostojanstvo. (...) Krscanstvo je
jednom rijecju stvoritelj zene postalo; ono je stvorilo djevicu, zenu i
majku. Jedino u krscanstvu nalazimo na pravu srecu zene. Zato, Hrvatice
drage, nikada to ne smetnite s uma. Krscanstvu imadete da zahvalite
cast i slobodu. (...) Zato iz zahvalnosti i u vasem je interesu, da mu
ostanete vjerne. Bilo to u obiteljskom, bilo to u pedagoskom,
karitativnom ili kojem mu drago pogledu, svuda pokazite da se ne
stidite krscanske vjere, vjere nasih hrvatskih pradjedova. (M. Pukler,
Zena u poganstvu i krscanstvu, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 12,
str. 356-363)


Ideologija obitelji kakvu nalazimo u korpusu proucavanome u ovome radu takoder je jedna od ideologija proizislih iz patrijarhalnih rodnih ideologija i njezin se utjecaj prepoznaje ponajvise u ideoloskim tekstovima o jeziku i rodu u casopisu Za vjeru i dom. Urednistvo casopisa istice patrijarhalnost kao osnovni princip svojih aktivnosti.
U prvom broju ovoga lista zagovarali smo misao, da bi se u svakom
mjestu (selu, gradu) katolikinje okupile u >>prijateljski krug<<,
>>klub<<, >>vjencic<< ili kako vas volja to zvati. Ti bi se >>klubovi<<
sastajali na patrijarhalni nacin sad u ove sad u one druzice na kavu
ili caj. (Polje zenskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7-8,
str. 193)


Sredisnja je ideja tih tekstova odgajanje dobre supruge i mudre majke, sto su tradicionalne vrline izvrsne zene i opceprihvacene vrijednosti zenstva uopce. Prozimanje ideologije nacije i obitelji s jezicnim rodnim ideologijama i oblikovanje zenskoga japanskog jezika kao univerzalnoga nacionalnog simbola Inoue (2004: 59) locira na kraj 19. i pocetak 20. stoljeca kada su >>stvaranje drzava, nacionalizam, kapitalisticka akumulacija, industrijalizacija, radikalni klasni preustroj, kolonijalizam i strani vojni militarizam bili u punome cvatu<<. Drzi da se upravo tada zene i jezik pocinju problematizirati kao nacionalno pitanje, odnosno zene se tada objektiviziraju preko ideja i uputa o tome kako bi trebale govoriti i odgajati dobre govornike materinskoga jezika. U vrijeme kad zene--obrazujuci se na visokoskolskim ustanovama i ulazeci u profesije koje su dotad bile rezervirane za muskarce--izlaze iz privatnoga prostora domacinstva i obitelji te postaju vidljive i aktivne u javnoj sferi, naveliko se raspravlja o opasnostima koje takva promjena unosi u najvazniju zajednicu svake zdrave nacije, dakle u obitelj. Zato se naglasava da je osnovna uloga svake zene majcinstvo i briga za obitelj i dom, a u toj akciji povratka zene njezinoj primarnoj ulozi zdruzeno djeluju ideologija nacije, obitelji i vjere.
Crkva, obitelj i drzava su nasi veliki dobrocinitelji, koji su nas
odgojili svojom potporom, svojom pomocu, brigama, svojim zrtvama i
svojim skupim zavodima. Oduzimo im se priznanjem i djelotvornom
zahvalnoscu. (M. Pukler, Obrazovanost zena, Za vjeru i dom, god. II,
1909, br. 6-7, str. 163)

Duznosti zene u prvom redu ima da su naperene i odgovaraju zadaci
majke. (M. Pukler, Obrazovanost zena, Za vjeru i dom, god. II, 1909,
br. 4, str. 105)

Ne zaboravimo da je dobra zena temelj valjane porodice i zdravog
naroda. Spasimo hrvatske zene da spasimo hrvatski narod! (Zensko
pitanje, Za vjeru i dom, god. 1936, br. 7-8, str. 102-104)

Zena je nadarena od Stvoritelja vecom stidljivoscu i naboznoscu od
muskog spola, a intuicijom svojom lakse vidi, od kuda prijeti pogibao
vjeri i moralu i tako je postavljena u obitelji za cuvaricu vjere i
morala. (...) Kao cuvarica vjere i morala ima zena apostolat u obitelji
i u ljudskom drustvu. (...) Prvi cuvari vjere i morala jesu nase majke.
Kad bi se sve nase katolicke majke organizirale u drustvu (...) na
jasno katolickom temelju, narod bi mogao mirno gledati u buducnost, jer
bismo imali organiziranu vojsku, koja bi cuvala nerazrjesivost braka i
borila se za konfesionalnu skolu. (...) One pak zene, koje nijesu
vezane za nadzor i odgoj djece svoje one bi bile cuvarice vjere i
morala na poseban nacin. One bi u nedjelje i blagdane okupile svoje
bijedne druzice: neudate radnice, sluskinje ili one djevojke, sto su
svrsile pucku skolu. (...) Okupiti ove bijednice u praznik, pa s njima
stogod lijepa zapjevati, poigrati koju igru, citati im koju lijepu
pripovijest ili sto poucna, mozda im i zasvirati--to je duznost, koju
nam nalaze ljubav krscanska. (Polje zenskog rada, Za vjeru i dom, god.
I, 1908, br. 7-8, str. 193-202)


Prema ideoloskim katolickim tekstovima naravnu ulogu zene najvise ugrozava aktualiziranje zenskoga pitanja, emancipacija i svjetovni feminizam. Nije stoga neobicno da Collins (1992: 149) istice kako je diskriminacija zena i negiranje njihove moci u javnoj politickoj sferi posljedica organizirane vjerske hajke na svaki pokusaj ulaska zena u javnu sferu.
Tim nastoje [danasnje feministkinje]--i kako sakriveno!--da otmu,
slatkim, obmamljujucim obecanjima, zenski spol iz krila katolicke
vjere--uopce svake religije, jer znadu, da je trud uzaludan, ako i zenu
ne otruju. Nijesu im dosta tolike lazi u filozofiji, u povijesti, u
prirodnim i drugim znanostima, nego se sluze i kvarenjem zenskog spola,
tog temeljnog cuvaoca ljudskih svetinja i ideala, da lakse uniste svaki
ideal, svaku vjeru--nada sve katolicku! (Radmanovic, Katolicki
feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 102)


Androcentricni poredak moze se odrzati ako se zene zadrze u privatnoj sferi i ako im se uskrati pravo na obrazovanje.
(...) mozda jedan od prvih problema, sto ih ima rijesiti moderna
kultura, jest zensko pitanje. (...) Prave emancipacije do krscanstva
nije zena nikada imala. (...) Nijekati krscanstvu tu zaslugu, kao sto
cini apostol socijaldemokrata Bebel, znaci istini pljuvati u obraz.
Zelimo li dakle poraditi oko poboljsanja zenskoga stanja, mora da dobro
uocimo i pozorno proucimo glavnu manu i druga zla, u koja upadose
moderne zene. Mislim da ne cu imati krivo, ako ustvrdim, da je tome
danas jedan od glavnih uzroka: pretjerano gojenje moderne pokvarene
obrazovanosti (...) Ne ce biti s gorega, ako odmah promotrimo
sposobnosti zenskoga razuma. Protivi li se, i koliko gajenje znanosti
njezinoj naravi? (...) Da li je ona i zeni potrebna? Zar nema dosta
muskaraca koji se njom bave, sta ce dakle jos i zene? (M. Pukler,
Obrazovanost zena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 101-104)


U tome se kontekstu otvara nov diskursni prostor za uspostavljanje prepoznatljivih simbola nacionalnoga identiteta i subjekata koji te simbole cuvaju. Jezik je svakako jedan od najkonkretnijih cimbenika nacionalnoga identiteta, a cuvaricama se nacionalnoga jezika proglasavaju zene majke.
Iza vjere najveca je svetinja svakome narodu njegov jezik, jer se bas
njim razlikuje od ostalih naroda. Po jeziku se narod poznaje, na jeziku
se osniva sva buducnost njegova. On je neodoljiva hrid, cvrst beden,
gvozden stit proti napadacima slobode i neodvisnosti svakoga naroda.
Narodi svih vjekova ponosili se svojim jezikom, svi ga branili, kao
lavovi za nj se borili i zadnju kap junacke krvi za nj prolili--znajuci
da samo ondje, gdje jezik zivi--i narod zivi. (...) Ne slijedi li iz
ovoga nuzna i sveta duznost svakoga Hrvata i Hrvatice, da svom dusom
uzljubi svoj jezik i da ucini sve, sto do njega stoji, da nam se jezik
razvija? A cime ce svaki pojedinac pokazati, da svoj jezik ljubi i
stuje? Ne sastoji se ljubav i stovanje jezika u mrznji i preziru drugih
jezika i naroda, te u vjecnim zadjevicama. Tude postuj, a svojim se
dici! (...) Sluzimo se stoga uvijek i svagdje jezikom svojim i to: u
obicnom razgovoru, u drustvu, u saobracaju, kod zabava. (...) Na noge u
prvom redu ocevi i majke! Osobito vi, drage hrvatske majke,--pobornice
narodnosti nase. Priucavajte stoga djecu svoju vec u najnjeznijoj dobi,
cim tepati pocnu, roditelje i rodake nazivati svojim jezikom, moliti se
Bogu svojim jezikom i to jezikom cistim i lijepim. Ucite svoju djecu
najprije hrvatski govoriti, misliti i osjecati, a onda ih izobrazite u
tudim jezicima, da slavu svoga materinskoga jezika i u tudinu pronose.
Majka moze mnogo--da, majka moze sve! U njenim je rukama slava,
velicina, blagostanje--ili propast naroda. (--C.--, Hrvaticama--o
jeziku, Za vjeru i dom, god. IV, 1911, br. 1, str. 8-10)

Kakve su majke, takva su djeca, kakve su zene, onaki je i narod. Svaka
majka mora biti svijesna, da je buducnost naroda u njezinim rukama.
Odgoji li ona prave karaktere i nacionalno svijesne ljude, tada narod
moze mirno gledati u buducnost, jer ce se odgojena snazna omladina
znati boriti za slobodu i srecu svoje domovine. (A. K., Kako da odgojim
svoju djecu? Duznost zene kao majke, Hrvatica, god. II, 1940, br. 1,
str. 27)

Posto su muskarci silom prilika prihvatili tudji jezik i odijelo,
ostadose zene jedine cuvarice tradicije domaceg ognjista. (Zena--cuvar
narodnih tradicija, Hrvatica, god. I, 1939, br. 1, str. 21)


>>Nacionaliziranje<< zena (Inoue 2004: 59) podrazumijeva da se zenama dodjeljuju ili, tocnije, namecu uloge koje ih vracaju u privatnu sferu, u nuklearnu obitelj gdje se njihovi doprinosi ocuvanju nacije mjere, medu ostalim, uspjehom u posredovanju jezicnih vjestina potomcima. Pritom se uopce ne postavlja pitanje gdje su, kada i kako zene naucile taj savrseni nacionalni jezik kojemu poducavaju svoju djecu niti se dopusta postojanje razlicitih zenskih iskustava i uporaba jezika. Ne treba posebno isticati da se ocevi, muskarci i muski jezik uopce ne spominju kao subjekti ukljuceni u ocuvanje ponajvaznijega simbola nacije. Stovise, u promatranome se korpusu uopce ne rabi sintagma >>muski jezik<<. No zato se kategorijom zenskoga jezika operira kao samorazumljivom i unificiranom, sto samo potvrduje da ona nije utemeljena na empirijskim govornim obrascima, nego je konstruiran, metapragmaticni kod oblikovan kao jedan od alata koji u jezicnoideoloskim tekstovima sluzi za postizanje ciljeva zacrtanih u opcenitijim, obicno patrijarhalnim, ideologijama. Zene se ne promatraju kao voljni, svjesni subjekti sposobni za samostalno djelovanje, odlucivanje i govorenje, nego kao pasivna masa ili kakva sirovina koju imperativom, savjetom, ogranicenjima i >>uzgojem<< tek treba oblikovati u korisne clanove zajednice.
Treba da govorite, no ni odvise ni premalo, nemojte istinu samo za sebe
zadrzati. Zena, koja hoce da sama vlada u kuci, ne cini pravo, no ni
ona, koja samo suteci slusa. Treba znati govoriti u pravo vrijeme ili
zena nije muzu ona pomoc i oslon, koji mu mora biti, a srce muzevo ne
moze se pouzdati u nju. Istinu reci i savjetovati mora zena ne samo
muza, nego i djecu svoju i to osobitim autoritetom, autoritetom majke,
koji nikad ne smije oslabiti ni manjkati. (...) Govorite cvrsto i
jasno, ne bojte se. (Dupanloup, Konference krscanskim zenama. Jaka
zena, Za vjeru i dom, god. V, 1912, br. 4, str. 105-108)

Koliko god drzim opravdanom teznju zene za visom naobrazbom i koliko je
god pravedno i potrebno, da joj se dadu i prikladna mjesta i sredstva
za nju, to sam ipak uvjeren, da se zena i muskarac poprijeko

u mnogocem razlikuju, pa da ne sezem za naucnim aparatom, da to
utvrdim, podsjetit cu samo na njihovu razliku u cuvstvenom pogledu,
istaci cu cinjenicu, da je zena konservativnija te mnogo cvrsce i
trajnije zadrzava sve karakteristicne osobine jednoga naroda, kao
jezik, nosnju, obicaje itd. Vec odatle mozemo razabrati, da je zena
veoma znamenit faktor u zivotu jednoga naroda, jer je otpornija za tude
utjecaje i snaznije cuva cist narodni znacaj. (...) Kako je majka
vanredno znamenit faktor u narodnom zivotu, to se svi moramo brinuti,
da majke budu doista prave majke, t. j. treba posvetiti osobitu paznju
uzgoju zene osobito u moralnom i nacionalnom pogledu, da uzmogne sto
blagotvornije utjecati na mladi narastaj; majka, svijesna sebi svojega
polozaja u narodnom organizmu, treba da ima svagda na umu, da je ona
tako reci kvasac, koji treba da svojim djelovanjem pronikne u sve atome
narodnoga bica, pa da imajuci pred ocima tu veliku vrijednost, ali i
odgovornost, prema tome udesi i svoj zivot i rad. (Julije Golik,
Znatnost majke u narodnom uzgoju, Za vjeru i dom, god. IV, 1911, br. 8,
str. 290-301)


Vjerojatno nema pravoga odgovora na pitanje je li patrijarhalni, androcentricni i pocesto mizoginijski ton svetih tekstova (i novinskih tekstova koji se njima inspiriraju) odraz tadasnjega stava prema zenama ili je univerzalno obiljezje toga diskursa (usp. Mezit 2011: 36). Kako god bilo, vjera se moze drzati jos jednom drustvenom varijablom koja utjece na jezicne prakse i zajedno s drugim varijablama (rodom, klasom, dobi, profesijom, rasom itd.) oblikuje govornikov identitet.

6. Zakljucno

Kako su zapadna drustva u 21. stoljecu uglavnom sekularna, ideologija biologizma danas je mnogo mocnija od drugih patrijarhalnih rodnih ideologija (Cameron 2011). Ta se ideologija u posljednjih tridesetak godina pojavljuje podmuklo, u novome ruhu i promijenjene retorike, kao novi biologizam i zauzima mjesto >>savrsene patrijarhalne ideologije postfeministickoga drustva<< (idem). Ta je ideologija drukcija od one ideologije biologizma koja je izazvala feministicku reakciju 70-ih godina 20. stoljeca, i to ponajprije zato sto nije tako otvoreno seksisticka i mizoginijska. Dakle zene se ne inferioriziraju u odnosu na muskarce; stovise, cesto se naglasava da su verbalno superiorne muskarcima, ali zadrzava se uvrijezeni uzus binarnoga tumacenja muskoga i zenskoga jezicnog ponasanja. I dalje se drzi da su muski i zenski jezik dva razlicita jezika koja se realiziraju u svojim tipicnim obrascima, zanrovima i situacijama, a nepostojanje ocigledna patroniziranja zamagljuje cinjenicu da i novi biologizam perpetuira patrijarhalnu ideologiju podrzavajuci jasnu podjelu na javni muski i privatni zenski verbalni prostor.

Valja naglasiti da ne postoji stvaran ili autentican subjekt koji proizvodi zenski jezik; ne postoji skupina zena koja bi se mogla identificirati kao skupina savrsenih govornica zenskoga jezika. Zenski jezik nije nikakav prirodan ili ocekivan ishod evolucije i bioloskih razlika izmedu zena i muskaraca. Inoue (2004: 70) zato istice da zenski jezik nije niciji jezik. Tvrdi da je rijec o bestjelesnome, apstraktnome kodu koji nisu proizvele zene, nego drustvena ocekivanja i norme te konzumeristicka kultura. Zensko se iskustvo zenskoga jezika ne moze povezati sa stvaralackom aktivnoscu jer su zene, zapravo, konzumentice toga jezika, a ne njegove kreatorice. Konzumiraju ga prije svega iz javnoga diskursa; u nasemu slucaju iz zenskih casopisa. U njima se oblikuje i propagira pozeljan zenski jezik, a autoritativnost tomu diskursu osigurava cinjenica da je javan i da se oslanja na procjene onoga sto se u odredenoj kulturi drzi normalnim.

Prikazi roda stoga ce uvijek biti intrigantni jer vjesto manipuliraju tvrdnjama o tome sto je >>normalno<< u jednome od osnovnih podrucja ljudskoga iskustva: >>nasim fizickim, seksualnim, emocionalnim i intimnim vezama<< s drugim ljudima (Cameron 2014: 294). Ideologije roda i jezika vrlo su zavodljive jer u svojim najpopularnijim artikulacijama iskoristavaju vjecnu zaokupljenost musko--zenskim odnosima izvodeci sve probleme i nesporazume izmedu muskaraca i zena iz njihova razlicitoga pristupa verbalnoj komunikaciji.

Literatura

Barada, Valerija i Zeljka Jelavic (ur.) (2004). Uostalom diskriminaciju treba ukinuti! Prirucnik za analizu rodnih stereotipa. Zagreb: Centar za zenske studije.

Boric, Rada (1998). Zenski identitet u jeziku. Treca 1/1: 37-44.

Boric, Rada (1999). Jezikom protiv zena. Zaposlena 50: 50-51.

Boric, Rada (2004). Nejednakost u jeziku. Vise od stereotipa. Valerija Barada i Zeljka Jelavic, ur. Uostalom diskriminaciju treba ukinuti! Prirucnik za analizu rodnih stereotipa. Zagreb: Centar za zenske studije, 17-30.

Britto, Francis (2005). The Gender of God: Judeo-Christian Feminist Debates. Allyson Jule, ur. Gender and the Language of Religion. Basingstoke: Palgrave Macmillan, 25-40.

Cameron, Deborah (ur.) (1990). The Feminist Critique of Language: A Reader. London--New York: Routledge.

Cameron, Deborah (2009). Sex/Gender, Language and New Biologism. Applied Linguistics 31/2: 173-192, https://doi.org/10.1093/applin/amp022

Cameron, Deborah (2011). Great divides: sex/gender, power and public language. 5th BAAL Gender and Language Special Interest Group Event (GaLSig): Gender and Language in the Public Space. Tuesday 20th September 2011.

http://www.lancaster.ac.uk/fass/organisations/galsig/Cameron.pdf (pregled: 10. XI. 2017)

Cameron, Deborah (2014). Gender and Language Ideologies. Susan Ehrlich, Miriam Meyerhoff i Janet Holmes, ur. The Handbook of Language, Gender, and Sexuality. Second Edition. Chichester: Wiley Blackwell, 281-296.

Collins, Sheila (1992). Theology in the Politics of Appalachian Women. Carol P. Christ i Judith Plaskow, ur. Womanspirit Rising: A Feminist Reader in Religion. New York: Harper Collins, 149-158.

Gal, Susan (1995). Language, Gender, and Power: An Anthropological Review. Kira Hall i Mary Bucholtz, ur. Gender Articulated: Language and the Socially Constructed Self. London: Routledge, 169-182.

Gal, Susan i Kathryn A. Woolard (1995). Constructing Languages and Publics: Authority and Representation. Pragmatics 5/2: 129-138, https://doi.org/10.1075/prag.5.2.01gal

Hall, Kira (2003). Exceptional Speakers: Contested and Problematized Gender Identities. Janet Holmes i Miriam Meyerhoff, ur. The Handbook of Language and Gender. Oxford: Blackwell Publishing, 353-380.

Innes, Paula (2006). The Interplay of Genres, Gender, and Language Ideology among the Muskogee. Language in Society 35/2: 231-259, https://doi.org/10.1017/S0047404506060106

Inoue, Miyako (2004). Gender, Language, and Modernity. Toward an Effective History of >>Japanese Women's Language<<. Shigeko Okamoto i Janet S. Shibamoto Smith, ur. Japanese Language, Gender, and Ideology. New York: Oxford University Press, 57-75.

Irvine, Judith T. (1989). When Talk Isn't Cheap: Language and Political Economy. American Ethnologist 16/2: 248-267, https://doi.org/10.1525/ae.1989.16.2.02a00040

Jule, Allyson (2005). Introduction: The Meeting of Gender, Language and Religion. Allyson Jule, ur. Gender and the Language of Religion. Basingstoke: Palgrave Macmillan, 1-6.

Kaplan, Abby (2016). Women Talk More than Men... And Other Myths about Language Explained. New York: Cambridge University Press.

Maltz, Daniel N. i Ruth A. Borker (1982). A Cultural Approach to Male-Female Miscom-munication. John J. Gumperz, ur. Language and Social Identity. Cambridge: Cambridge University Press, 196-216.

Mezit, Lejla (2011). Language, Gender and Religion: An Investigation into some Gender Specific Issues in Religious Texts, and the Impact of Language on the Role of Women in Judaism, Christianity and Islam. Master's Thesis. Kristiansand: University of Agder.

Micanovic, Kresimir (2006). Hrvatski s naglaskom. Zagreb: Disput.

Milroy, James i Lesley Milroy (2012). Authority in Language. Investigating Standard English. New York: Routledge.

Phillips, Susan U. (2003). The Power of Gender Ideologies in Discourse. Janet Holmes i Miriam Meyerhoff, ur. The Handbook of Language and Gender. Oxford: Blackwell Publishing, 252-276.

Phillips, Susan U. (2014). The Power of Gender Ideologies in Discourse. Susan Ehrlich, Miriam Meyerhoff i Janet Holmes, ur. The Handbook of Language, Gender, and Sexuality. Second Edition. Chichester: Wiley Blackwell, 297-315.

Piskovic, Tatjana (2014). Feministicki otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju. Tatjana Piskovic i Tvrtko Vukovic, ur. Otpor. Subverzivne prakse u hrvatskom jeziku, knjizevnosti i kulturi. Zbornik radova 42. seminara Zagrebacke slavisticke skole. Zagreb: FF press--Zagrebacka slavisticka skola, 145-168.

Piskovic, Tatjana (2018). Kako govori prava dama? Hrvatski jezicni bonton u prvoj polovici 20. stoljeca. Ivana Brkovic i Tatjana Piskovic, ur. Izvedbe roda u hrvatskome jeziku, knjizevnosti i kulturi. Zbornik radova 46. seminara Zagrebacke slavisticke skole. Zagreb: FF press--Zagrebacka slavisticka skola, 175-202.

Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije (2007). Uredila Rada Boric. Zagreb: Centar za zenske studije.

Rumsey, Alan (1990). Wording, Meaning and Linguistic Ideology. American Anthropologist 92/2: 346-361, https://doi.org/10.1525/aa.1990.92.2.02a00060

Silverstein, Michael (1979). Language Structure and Linguistic Ideology. Paul R. Cline, William F. Hanks i Carol L. Hofbauer. The Elements: A Parasession on Linguistic Units and Levels. Chicago: Chicago Linguistic Society, 193-247.

Standardi i mehanizmi ravnopravnosti spolova. Preporuka Rec (2007) 17 Odbora ministara drzavama clanicama i Memorandum s objasnjenjima (2008). Uredila Helena Stimac Radin. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova.

Starcevic, Andel (2016). Govorimo hrvatski ili 'hrvatski': standardni dijalekt i jezicne ideologije u institucionalnom diskursu. Suvremena lingvistika 42/81: 67-103.

Tannen, Deborah (1986). That's Not What I Meant! How Conversational Style Makes or Breaks Relationships. New York: Ballantine.

Tannen, Deborah (2018). >>Pusti te novine i razgovaraj sa mnom!<< Prisni i informativni govor. Tatjana Piskovic, ur. Rodni jezici. Zbornik radova o jeziku, rodu i spolu. Zagreb: FF press--Zagrebacka slavisticka skola, 137-153.

Tekcan, Munevver (2005). An Overview of God and Gender in Religion. Allyson Jule, ur. Gender and the Language of Religion. Basingstoke: Palgrave Macmillan, 9-24.

Thomas, George (1991). Linguistic Purism. London--New York: Longman.

Vetterling-Braggin, Mary (ur.) (1981). Sexist Language: A Modern Philosophical Analysis. Totowa: Littlefield, Adams & Co.

Woolard, Kathryn A. (1998). Introduction: Language Ideology as a Field of Inquiry. Bambi B. Schieffelin, Kathryn A. Woolard i Paul V. Kroskrity, ur. Language Ideologies. Practice and Theory. New York: Oxford University Press, 3-47.

Ideologies of language and gender in Croatian women's magazines from the first half of the 20th century

Corpus extracts from Croatian women's magazines from the first half of the 20th century illustrate how the ideologies of language and gender were introduced into Croatian newspaper discourse. Special attention is given to those texts in which language is presented as a gendered phenomenon, meaning that the authors insist on the idea that men and women speak different languages, and that male and female language behavior serves as a symbolic confirmation of male and female characteristics, their gender roles and the nature of their mutual relations. Questioning the relationship between the ideologies of language and gender, the ideology of biologism as well as the ideologies of religion, family and nation will help explore the seductiveness of texts dealing with language ideologies. This seductiveness is the consequence of the claim that all problems and misunderstandings between men and women arise from their different approaches to verbal communication.

Kljucne rijeci: jezicne rodne ideologije, hrvatski zenski casopisi, feminizam, verbalna komunikacija

Keywords: ideologies of language and gender, Croatian women's magazines, feminism, verbal communication

Prihvaceno za tisak: 10. rujna 2018.

Tatjana Piskovic

Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu

taya.piskovic@yahoo.com

(1) U ovome se slucaju radi i o svodenju jezicnih ideologija na najcescu njihovu pojavnicu, na ideologiju standardnoga jezika. Starcevic (2016: 70) naime istice da je u >>zapadnim drustvima jedna od najrasirenijih ideologija zasigurno (... ) ideologija standardnoga jezika<<.

(2) Starcevic je (2016: 75) primjere ideologije standardnoga jezika grupirao >>prema kriteriju jezicnoideoloske slicnosti analiziranoga materijala<<. Pet je osnovnih vrsta tako uspostavljenih ideologija: 1) ideologija monoglosije i purizma (otpor prema jezicnim elementima nastalima jezicnim kontaktom), 2) ideologija monosemije (otpor prema polisemiji), 3) ideologija simetricnosti (forsiranje jednoga od dvaju supostojecih obrazaca jer ima vise analogija), 4) ideologija rjecnicke potvrde (oblici i znacenja pravilni su samo ako su navedeni u rjecniku) i 5) strategija liberalnoga savjeta (dopustanje da se neki oblik upotrijebi iako je (toboze) zargonizam, dijalektizam i sl.).

(3) U zborniku Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti! Prirucnik za analizu rodnih stereotipa iz 2004. urednica Valerije Barada i Zeljke Jelavic nalazi se tekst Rade Boric >>Nejednakost u jeziku. Vise od stereotipa<<. Tvrdi se npr. da >>snaga kongruencije (...) cini jezicnu strukturu petrificiranom na stetu zena<<, da se zbog sufiksa--ica kojim se tvore imenice za zene >>malenost predmeta i zivih bica (cvjetic, kucica, pticica, ribica, zabica) seli u ministrice, lijecnice, tajnice<<, pa se autorica pita: >>Umanjuje li se tada i znacaj posla kojega (sic!) obavljaju?<< (Boric 2004: 22). Ocito je da autorica poistovjecuje gramaticki rod i referencijalnu cinjenicu spola. Osim toga muski i zenski jezik shvaca kao monolitne kategorije koje perpetuiraju rodnu nejednakost, a protiv nje se zene moraju predano boriti. I raniji autoricini radovi (>>Zenski identitet u jeziku<<, 1998, >>Jezikom protiv zena<<, 1999) razvijaju istu binarnost u promisljanju roda i jezika oslanjajuci se iskljucivo na dominacijski pristup jeziku i rodu koji je obiljezio same pocetke feministicke kritike jezika te je u vrijeme nastanka autoricinih radova bio vec odavna prevladan.

(4) Rada Boric uredila je 2007. Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije koji je >>nastao iz potrebe i zelje da se rodna terminologija uvede u hrvatski politicki, obrazovni i kulturni prostor<< (Pojmovnik 2007: 5). Pojmovnik je sastavljen prema prirucniku 100 words for equality. A glossary of terms on equality between women and men koji je priredio Odjel Europske komisije za promicanje jednakih mogucnosti i glavnina je pojmova preuzeta iz toga prirucnika te dodatno interpretirana. Dakle Pojmovnik je hrvatska inacica prirucnika Europske komisije, odnosno ne predstavlja znanstveni rad koji razvija ideje rodne lingvistike, nego prakticni tekst cesto inspiriran pogresnim tumacenjem postavki rodne teorije.

(5) Jedan od aktualnih dokaza da u hrvatskome javnom prostoru jos uvijek zivi dominacijski pristup jeziku i rodu i da se vodici za neseksisticku uporabu jezika jos uvijek drze ozbiljnim stivom jest internetski portal voxfemi-nae.net koji se odreduje kao medij, platforma i festival. Na tome se portalu forsira istodobno pricvrscivanje gramatickih morfova i muskoga i zenskoga roda na osnove glagolskoga pridjeva radnog (npr. jucer smo se druzili/e ili hvala vam sto ste doslei), a na imenicke se osnove nastoje pricvrstiti i dva derivacijska i dva fleksijska morfa, sto onda izgleda kojekako (npr. Studenti/ce Akademije likovnih umjetnosti otvorili/e su jucer vrata svojih ateljea). Sve takve intervencije u gramatiku hrvatskoga jezika aktivisticki su pothvati, obiljezja govora pojedinih drustvenih grupa ili idiolekata i ne ulaze u polje znanstvenoga ili strucnoga bavljenja jezikom.

(6) U vezi s ideologijom vjere valja naglasiti da svoje primjere crpemo uglavnom iz lista Za vjeru i dom koji u jednoj fazi izlazenja nosi podnaslov List za katolicku zensku omladinu. Rijec je dakle o katolickoj vjeri i zakljucke izvedene iz spomenutoga korpusa ne protezemo na vjerske ideologije uopce.

(7) Casopis Zenski list izlazio je u Zagrebu od travnja 1925. (god. I, br. 1) do travnja 1938. (god. XIV, br. 4). Uredivala ga je Marija Juric Zagorka. Potom se od svibnja 1938. (god. I) do ozujka 1939. (god. II) nastavlja kao casopis Novi zenski list koji takoder ureduje Marija Juric Zagorka. Taj casopis nadomjestaju dva casopisa: od travnja 1939. (god. I, br. 1) do prosinca 1944. (god. VI, br. 12) izlazi Hrvatski zenski list koji ureduje Sida Kosutic pa Mara Schwel (od god. VI, br. 6), a od sijecnja 1939. (god. I, br. 1) do travnja 1941. (god. III, br. 4) izlazi casopis Hrvatica (podnaslov: Casopis za zenu i dom) koji ureduje Marija Juric Zagorka.

(8) Casopis Zenski svijet (podnaslov: Mjesecnik za kulturne, socijalne i politicke interese zena) izlazio je od 1917. (god. I, br. 1) do 1918. (god. II, br. 9). Od 1918. (god. II, br. 11) nastavlja se kao casopis Jugoslavenska zena do 1919. (god. III, br. 12). Oba je casopisa uredivala Zofka Kveder-Demetrovic.

(9) Casopis Za vjeru i dom izlazio je od 1908. do 1945. Od 1908. (god. I) do 1925. (god. XII) casopis nosi podnaslov List namijenjen zenskom obrazovanom svijetu; od 1926. (god. XIII) do 1929. (god. XVIII) podnaslov je casopisa List za katolicku zensku omladinu; od 1930. (god. XIX) do 1935. (god. XXIV) podnaslov je Katolicki zenski list. Od 1908. (god. I) do 1911. (god. IV) casopis je uredivala Marija Tomsic; od 1912. (god. V) do 1924. (god. XI) casopis je uredivala Literarna sekcija Marijine kongregacije uciteljica u Zagrebu; XII. godiste (1925) uredila je Josipa Vimer, a XIII. godiste (1926) Zora Vasic; od 1927. (god. XIV) do 1929. (god. XVIII) uredivala ga je Slava Horvat, od 1930. (god. XIX) do 1941. Vlasta Arnold te od 1942. do 1944. Janja Magdic.

(10) Predodzba o tracu kao zenskome zanru nije hrvatska posebnost. Stovise, nije ni posebnost zajednica koje komuniciraju indoeuropskim jezicima. Innes je (2006) istrazivala rod i jezicne ideologije u muskogijskome jeziku muskodzi (sjevernoamericki domorodacki jezik) gdje je uocila da zene participiraju u obrednome zivotu u javnoj sferi upravo tracajuci. Naime muske i zenske govorne prakse strogo se odvajaju u obrednoj sferi i Innes tvrdi da je takva podjela racionalna te da uspostavlja ravnotezu medu spolovima. I dok neki muskarci u toj zajednici trac opisuju kao >>opasan zanr<<, u jezicnoj ideologiji zajednice prevladava stajaliste da je trac mocan zanr i da njegova uporaba u nacelu pozitivno djeluje na muskodzijsko drustvo. Muskarci i zene kontroliraju razlicita podrucja muskodzijskoga drustvenog zivota i to je rezultat rodne ideologije; oni osim toga rabe razlicite govorene zanrove i to je rezultat jezicne ideologije koja izjednacava jezik/govor s akcijom (Innes 2006: 253). Neki zanrovi omogucuju pristup prestiznomu drustvenom statusu i moci i to je za zene upravo zanr traca. U javnoj sferi zene tracajuci raspravljaju o velikim i vaznim drustvenim pitanjima, a nakon zavrsene debate mjerodavno donose zakljucke koje drustvo prihvaca. Dakle zensko tracanje jest aktivan zanr, odnosno govor kojim se nesto cini--utjece se na oblikovanje i uspostavljanje muskodzijskoga drustvenog poretka. Zato Innes (idem: 254) zakljucuje da muskarci i zene imaju podjednaku moc u javnoj sferi, ali je postizu na razlicite nacine.

(11) O higijeni zenskoga govora podvedenoj pod termin jezicnoga bontona usp. Piskovic 2018.

(12) Stovise, Zagorka u svojoj Hrvatici istice da se u visim slojevima prihvacanje tudinskoga koda drzi prestiznim i naprednim, a da narodnu tradiciju cuvaju upravo zene iz gradanskoga i seljackoga sloja: >>Doduse, nisu ni sve zene bile jednako otporne. Vlastodrsci su uveli ne samo svoj jezik, nego i talijansku nosnju i neke vlastelinske zene u gradu prihvatise tudjinsku nosnju, a zabacise lijepu hrvatsku. Ali svijesne gradjanke narocito Sibenika i Trogira odijevale su se potpuno po domacu i pokazale svijestan otpor protiv tudjinskog duha, protiv nosnje i jezika. (...) Seljanka je prvak u cuvanju narodne seljacke kulture. Ona goji i narodnu pjesmu i cuva ljubomorno narodne obicaje.<< (Zena--cuvar narodnih tradicija, Hrvatica, god. I, 1939, br. 1, str. 21)

(13) Medu ostalim su temama toga potpravca rodne lingvistike pitanja poput kojega je roda/spola bozanstvo u pojedinim religijama, kako je uporaba jezika povezana s vjerskim svjetonazorima, kakav je odnos roda i jezika unutar vjerskih zajednica i kako su u njima rasporedene rodne uloge, kakvu ulogu ima religija u oblikovanju pojedinceva identiteta i kako se u vjerskim zajednicama oblikuju modeli idealnoga govornika i idealne govornice (usp. npr. Jule 2005; Mezit 2011).

(14) Upravo su Pavlovi odlomci iz Sv. pisma najcesce citirani i kritizirani primjeri seksizma u katolickome diskursu (usp. Mezit 2011: 55-58). Osim toga Britto (2005: 31-32) nabraja jos sest primjera koji su stalne mete feministicke kritike. To su: 1. biblijska prica o muskarcu stvorenome na Bozju sliku i priliku i o zeni odgovornoj za progon ljudi iz raja; 2. tvrdnja sv. Augustina da zena nije slika Boga; 3. Tertulijanov i Jeronimov podcjenjivacki stav prema zenama; 4. teza Tome Akvinskoga da je zena promasaj prirode i da je u odnosu na muskarca defektno bice; 5. ucenje prema kojemu zena ne smije teziti svecenistvu; 6. opca tendencija Crkve da zadrzi status quo i da radije poducava nego da dijalogizira s kritikama koje joj se upucuju.

https://doi.org/10.22210/suvlin.2018.086.06
COPYRIGHT 2018 Croatian Philologic Society
No portion of this article can be reproduced without the express written permission from the copyright holder.
Copyright 2018 Gale, Cengage Learning. All rights reserved.

Article Details
Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:Piskovic, Tatjana
Publication:Suvremena Lingvistika
Date:Dec 1, 2018
Words:16314
Previous Article:Geschlechtergerechte Personenbezeichnungen in deutscher Wissenschaftssprache/Von fruhen feministischen Vorschlagen fur geschlechtergerechte Sprache...
Next Article:Cllenges of adopting gender-inclusive language in Slovene.

Terms of use | Privacy policy | Copyright © 2019 Farlex, Inc. | Feedback | For webmasters