Printer Friendly

Existential verbs in Croatian/Egzistencijalni glagoli u hrvatskome.

1. Uvod

Egzistencijalni glagoli cest su predmet mnogih radova s podrucja slavistike, no uglavnom kao dio sire rasprave o nijecnosti, odnosno o pojavi poznatoj kao nijecni genitiv ili slavenski genitiv (1). K tomu, velik se broj radova slavistickoga predznaka bavi prije svega ruskim jezikom (v. primjerice Chvany, 1975; Babby, 1980, 2000; Paduceva, 1992; Arutjunova, 1997; Pereltsvaig, 1997; Borschev i Partee, 1998, 2002; Brown, 1999; i dr.). Radova o ovoj pojavnosti u ostalim slavenskim jezicima ima nesto manje, a ni hrvatska jezikoslovna literatura nije opsezna u vezi s tim pitanjem jer se egzistencijalni glagoli uglavnom sturo spominju u gramatikama kao nezaobilazni u okviru tumacenja znacenja pojedinih padeza ili razlicitih uporaba glagola biti ili nemati. Isto je i s radovima cija osnovna tema nisu egzistencijalni glagoli, vec s njima blisko povezane pojavnosti, primjerice (ne)brojivost u hrvatskome (Peti, 2004), odnos teme i reme u obavijesnoj strukturi (Silic, 1984), strukturni i nestrukturni padezi u hrvatsko me (Mihaljevic, 2010) i sl. Stoga je cilj ovog rada ispitati upravo egzistencijalne glagole i recenice te njihova obiljezja i posebnosti u hrvatskome, no prije svega potrebno je prvo odrediti se prema pojmu egzistencijalnosti, odnosno egzistencijalnih glagola. Sama definicija egzistencijalnosti kod nekih je autora (npr. Mrazek, 1990) prilicno siroka i obuhvaca ne samo apsolutnu (Ima li pravde?) i relativnu egzistencijalnost (Na stolu ima kolaca.) (2) vec i znacenje mjesta (Ivan je bio na predavanju.) i atmosferske pojavnosti (Jesen je.). Drugi autori (npr. Clark, 1978; Babby, 1980; Freeze, 1992) imaju nesto uze poimanje egzistenci-jalnosti pa razgranicavaju egzistencijalne recenice, koje govore o (ne)postojanju nekoga ili necega, od lokacijskih recenica, koje izrazavaju iskljucivo cinjenicu da se nesto nalazi na nekome mjestu. Unutar egzistencijalnog znacenja dalje se razlikuje apsolutna egzistencijalnost i konkretna egzistencijalnost, a potonja se, zbog vezivanja postojanja za neko mjesto, izrazava lokacijsko- egzistencijalnim recenicama. U ovom se radu priklanjamo uzoj definiciji egzistencijalnosti.

Najopcenitiju definiciju egzistencijalnih glagola u hrvatskome nalazimo kod Silica i Pranjkovica (2005: 317), koji navode da su to glagoli

'... koji znace postojanje (...) Dopuna kojom se oznacuje ono sto jest ili ono sto nije, odnosno ono cega ima ili ono cega nema dolazi u takvim recenicama u genitivu ...'

Baric i dr. (2003: 222) egzistencijalne glagole, tj. glagole postojanja znacenjski suprotstavljaju procesualnim glagolima, no kao primjere egzistencijalnih glagola navode glagole usiteljevati, pojaviti se i pojavljivati se, koje, priklanjajuci se uzem tumacenju egzistencijalnosti (usp. Clark, 1978), ne smatramo glagolima postojanja: prvi oznacava radnju, odnosno obavljanje nekog posla ili duznosti, dok su preostala dva lokacijski, ali ne i egzistencijalni. Pranjkovic (2009) egzistencijalne glagole navodi u sklopu glagola stanja poput zivjeti, nalaziti se, prebivati i sl., ali ih ne odvaja u zasebnu potkategoriju iako oni to zbog svojega specificnog morfosintaktickog ponasanja svakako zasluzuju. Valja napomenuti da temeljno znacenje najcescih glagola koji se u hrvatskome koriste za izricanje postojanja --biti (3), imati i nemati--nije egzistencijalno te bi stoga najtocnija definicija tih glagola bila da su to glagoli koji dobivaju egzistencijalno znacenje u odredenim konstrukcijama. Zato je prikladnije govoriti o egzistencijalnim konstrukcijama ili predikatima (4) nego o egzistencijalnim glagolima kao takvima. Samu razliku izmedu egzistencijalnih i ne--egzistencijalnih predikata Croft (1991: 18) objasnjava ovako:

'Unlike prototypical verbal predicates, existence is not an action or process; it is a state. Unlike other stative predicates, it does not express a property of a person or thing, in the sense of 'property' used in logic; it indicates the presence or absence of the object itself. In logic, this distinction is expressed by using a quantifier instead of one--place predicate for existence. In the pragmatics of discourse, the existential predicate serves the pure function of introducing a referent onto the scene (or removing it, in the case of negative existentials).'

Misljenja smo da su egzistencijalne konstrukcije u hrvatskome nedovoljno dobro opisane pa stoga u ovom radu nastojimo dati detaljniji prikaz takvih konstrukcija u hrvatskome jeziku, ne samo u nijecnim recenicama vec i u potvrdnima, te pruziti siru sliku o znacenjskim odnosima izmedu glagola i njegovih dopuna, kao i o razlicitim komunikacijskim funkcijama koje takve recenice mogu imati.

2. Glagoli s egzistencijalnim znasenjem u hrvatskome

Broj glagola koji se mogu pojaviti u egzistencijalnim konstrukcijama razlicit je od jezika do jezika, no ni u jednome nije velik. U hrvatskome on obuhvaca desetak glagola (ubrojimo li medu njih i glagole percepcije). Nijedna ih gramatika ne navodi iscrpno sve pa smo nabrajanjem u vise izvora (Baric i dr. 2003; Katicic, 2002; Silic i Pranjkovic, 2005) dosli do ovih glagola:
(1) a. biti            U stanu nije bilo namjestaja.
    b. imati           Na skupu ima zanimljivih tema.
    c. nemati          Na stolu nema hrane.
    d. nedostajati     U toj vezi nedostaje ljubavi.
    e. (uz)manjkati    U ku?i je uzmanjkalo kruha.
    f. nalaziti/na?i   Na otoku ne nalazimo drugih biljaka.
    g. postojati       Kod njega ne postoji samilost.


Zanimljivo je da se dopune glagola postojati uvijek pojavljuju u nominativu, cak i u egzistencijalnim recenicama. Iako uporaba toga glagola s dopunom u genitivu ne zvuci posve neprihvatljivo u recenicama poput (1.g)--Kod njega ne postoji samilosti--u pretrazenim korpusima hrvatskoga jezika, Hrvatskome nacionalnom korpusu i Hrvatskoj jezicnoj riznici, nije pronaden niti jedan primjer s genitivom. U takvim se recenicama umjesto glagola postojati koriste glagoli imati, biti ili nemati. S druge strane, u recenicama u kojima znacenje glagola postojati nije posve egzistencijalno, vec se priblizava znacenju glagola zivjeti ili prebivati, genitiv zvuci posve neprihvatljivo (npr. *Na otoku nije postojalo te zivotinjske vrste).

Glagoli percepcije poput osjecati, suti, vidjeti itd. takoder mogu imati dopune u genitivu, no upitno je radi li se u tom slucaju doista o egzistencijalnim konstrukcijama. Naime, svakoj od recenica u primjeru (2) znacenje je razlicito, a samo se recenica (2.d) moze protumaciti kao egzistencijalna, dok njezin potvrdni parnjak nema egzistencijalno, vec dijelno (partitivno) znacenje:
(2) a. Vani se osjecao mraz.           (cinjenica)
    b. Vani se nije osje?ao mraz.      (= mraza je bilo, ali
                                        se nije osjecao)
    c. Vani se osjecalo mraza.         (= nesto mraza)
    d. Vani se nije osje?alo mraza.    (= mraza nije bilo)


S druge strane, recenica (3.d) uopce nema potvrdnog parnjaka, a iako se smatra egzistencijalnom, zapravo ne govori toliko o nepostojanju glasa koliko o tome da se nije slusno percipirao. Dokaz tomu je sto glagol cuti u primjeru (3.d) tesko mozemo zamijeniti nekim drugim egzistencijalnim glagolom, primjerice glagolom biti (3.d'):

(3) a. Cuo se glas.

b. Nije se cuo ni glas.

c. *Culo se glasa.

d.' ?Nije se culo ni glasa.

Stoga takve recenice nismo skloni smatrati egzistencijalnim recenicama.

2.1. Glagoli imati, nemati i biti

Najcesci su glagoli u egzistencijalnim konstrukcijama u hrvatskome glagoli imati, nemati i biti pa cemo se, zbog ogranicenog opsega rada, baviti samo tim trima glagolima. Valja reci da je tvorba glagola dodavanjem nijecne cestice ne na potvrdni glagol u hrvatskome potpuno neproduktivna te je glagol nemati jedina nijecna glagolska slozenica koja postoji kao parnjak potvrdnomu obliku. Osim glagola nemati mogli bismo kao nijecnu glagolsku slozenicu navesti jos jedino glagol nedostajati kao suprotnost glagolu dostajati, no kod toga glagola doslo je i do pomaka u znacenju pa osim znacenja 'ne biti dovoljan', koje je prisutno u primjeru (1.d), glagol nedostajati prema Anicevu (1991: 378) rjecniku znaci i 'ne biti na mjestu, ne biti ondje gdje se ocekuje' (npr. Nedostaje mu gumb na kaputu) te 'svojim neprisustvom uzrokovati tjelesnu ili dusevnu tegobu' (npr. Jako mi nedostajes). Potonja dva znacenja nisu proizasla iz znacenja glagola dostajati, a valja istaknuti i da se znacenje primjera (1.d) moze dvojako tumaciti: a) u toj vezi ima nesto ljubavi, ali ne dovoljno; i b) u toj vezi uopce nema ljubavi. U oba slucaja glagol nedostajati zamjenjiv je glagolom manjkati.

U Hrvatskome nacionalnom korpusu najbrojniji je prezentski oblik trecega lica jednine glagola nemati s cak 58 996 pojavnica. Razlog je tomu sto se oblik nema, osim za izrazavanje neposjedovanja (4.a), rabi i kao nijecni egzistencijalni glagol, odnosno kao bezlicni oblik koji izrazava nepostojanje ili neprisutnost necega ili nekoga (4.b):

(4) a. On nema ni obitelji ni prijatelja.

b. Svi su mediji u Buenos Airesu popratili izlozbu, a nema ni jednog teksta u cijem naslovu vec nije spomenuta Hrvatska.

U hrvatskome se razlika izmedu egzistencijalnoga i ne--egzistencijalnoga znacenja glagola nema ocituje i u tome sto se perfekt toga glagola s egzistencijalnim znacenjem tvori s glagolom biti, dok se perfekt s ne--egzistencijalnim znacenjem tvori od glagola imati:

(5) a. On nije imao ni obitelji ni prijatelja.

b. Svi su mediji u Buenos Airesu popratili izlozbu, a nije bilo ni jednog teksta u sijem naslovu vec nije spomenuta Hrvatska.

Proucavanjem sinkronijske tipologije obiljezivaca recenicne negacije, koje naziva glagolskim negatorima (engl. verbal negators), Croft (1991) nastoji rekonstruirati dijakronijske procese kojima su oni nastali te iznosi postavku da su nepravilni nijecni oblici egzistencijalnih predikata povijesno izvor glagolskih negatora. On navodi tri sinkronijska tipa kojima jezici mogu pripadati s obzirom na tipologiju glagolskih negatora i nijecnih egzistencijalnih oblika: tip A, u kojem se egzistencijalni predikati nijecu istim negatorom kao i ostali predikati, tip B, u kojem postoji posebni nijecni egzistencijalni predikat razlicit od glagolskoga negatora te tip C, koji ima poseban nijecni egzistencijalni predikat identican glagolskomu negatoru. Unutar samih tipova nema sinkronijske varijabilnosti, no ona se tijekom razvoja pojavljuje na prijelazu jednoga tipa u drugi:

'We hypothesize (...) a negative-existential cycle, in which a special negative existential form arises (A > B), comes to be used as a verbal negator (B > C), and then is supplemented by the positive existential predicate in its existential function, restoring a 'regular' negative + existential construction (C > A).' (Croft, 1991: 6)

Croft (1991) tvrdi da se tip B razvio iz tipa A, odnosno da je s vremenom doslo do kontrakcije glagolskoga negatora i potvrdnog egzistencijalnog oblika, cime je nastao poseban nijecni egzistencijalni oblik. Tip B vrlo je cest medu jezicima i relativno stabilan, a stanje u hrvatskome jeziku uvelike se uklapa u Croftovu postavku: konstrukcije s glagolskim negatorom i potvrdnim egzistencijalnim glagolom (ne ima) danas se smatraju starinskima i gotovo ih i nema u suvremenome jeziku (v. Zovko Dinkovic, 2007: 198-199), a umjesto njih rabi se oblik nema, koji je nastao kontrakcijom nijecne cestice ne i potvrdnog oblika glagola imati. Ipak, valja imati na umu da se Croftova (1991) postavka temelji na primjerima iz raznih jezika koji sadrze iskljucivo egzistencijalne glagole--biti/ne biti, odnosno imati/nemati. Treba istaknuti i da hrvatski ima poseban oblik potvrdnoga i nijecnog egzistencijalnog predikata samo u prezentu i da taj oblik pokazuje svojstva tipicna za takve predikate, a to je morfosintakticka razlicitost (odudaranje) od ne-- egzistencijalnih predikata, koja se ocituje u tome sto se kao egzistencijalni oblici u prezentu koriste bezlicni oblici glagola imati i nemati (morfoloski identicni prezentskim oblicima trecega lica jednine, ali bez srocnosti sa subjektom). U tome smislu, hrvatski pripada tipu B. No egzistencijalni predikati u perfektu ili futuru, osim sto se izrazavaju glagolom biti, a ne imati, jos uvijek pripadaju tipu A, odnosno nijecu se istim negatorom kao i ostali predikati:

(6) a. U kutiji je bilo cokolade.

a'. U kutiji nije bilo cokolade.

Isto je i s ostalima, manje cestim, glagolima koji se smatraju egzistencijalnima ili mogu imati egzistencijalno znacenje poput nedostajati i uzmanjkati, koje navode Silic i Pranjkovic (2005):

(7) a. U skrinjici nedostaje/je nedostajalo novca.

a'. U skrinjici ne nedostaje/nije nedostajalo novca.

Stoga je tocnije tvrditi da hrvatski ne pripada potpuno tipu B, vec prijelaznomu tipu A ~ B, koji pokazuje sinkronijsku varijabilnost.

Vazno je istaknuti da je glagol biti moguce rabiti kao egzistencijalni i u prezentu, primjerice u recenici poput (8) U njega je krasnih slika.

Takve su recenice u odredenim regiolektima stilski obiljezene kao arhaicne, dok se u drugima pojavljuju u svakodnevnoj uporabi. S druge strane, upravo takve recenice zorno pokazuju da su egzistencijalne konstrukcije bezlicne, a ako postoji srocnost s dopunom u mnozini, tada se znacenje recenice mijenja pa tako primjer

(9) U njega su krasne slike.

govori iskljucivo o tome kakve su slike, a ne utvrduje njihovo postojanje ili nepostojanje. Dokaz tomu je i cinjenica da recenica

(10) Njegove su slike krasne.

moze biti parafraza primjera (9), ali ne i primjera (8). Ipak, postoji i bitno znacenjsko ogranicenje: prostorna oznaka mora izrazavati zivog posjednika (npr. u nas, u Hrvata i sl.). No tumacimo li znacenje te fraze kao posvojno, recenica vise nije egzistencijalna, vec izrazava posvojnost s dopunom u dijel-nom (partitivnom) genitivu koji moze biti zamijenjen akuzativom:

(11) On ima krasnih slika. / On ima krasne slike.

Egzistencijalno znacenje postize se samo ako izraz u njega tumacimo kao oznaku necijega fizickog prostora:

(12) U njega je krasnih slika. (= u njegovoj kuci, stanu, uredu i sl.)

To dokazuje da je oznaka prostora neizostavni dio egzistencijalnih konstrukcija, o cemu se poblize govori u sljedecem dijelu ovog rada.

3. Morfosintakticka i znasenjska obiljezja egzistencijalnih konstrukcija

Uporaba glagola imati kao egzistencijalnoga razvila se iz njegova temeljnog znacenja posjedovanja u prijelaznim konstrukcijama, sto se sintakticki ocituje u drukcijem padeznom oznacavanju:

'Slavic languages have transitive possession verbs which historically developed from an Indo-European root reconstructed with the meaning 'take' (...) Imati 'have' expresses possession in a construction in which the possessor NP is in the nominative and the possessee in the accusative, but this verb is also found in an existential construction, i.e. a construction expressing presence of an entity at a given location. In the existential use of the transitive possession verb imati, the possessee reanalyzed as the figure in a spatial configuration has undergone a change in its case marking properties resulting in the possibility of nominative marking. This change, which probably started with the re-analysis of accusative forms homonymous with the nominative, reinforces the distinction between the existential construction and the transitive possessive construction from which it developed. (...) Note however that, in spite of its possibility of nominative marking, the NP representing the figure in the existential construction with imati cannot be analyzed as an inverted subject in a more or less canonical intransitive construction, since in the plural, the genitive must be used in conditions in which intransitive subjects (even in postverbal position) are normally in the nominative, and the verb does not show plural agreement.' (Creissels, 2010: 5-6)

Tu razliku Creissels (2010) oslikava ovim primjerima (njegovi primjeri (9.b i c) te (10.a i b)):

(13) a. Ima jedna krcma u planini. (= egzistencijalno)

b. Ima jednu krcmu u planini. (= posjedovanje)

(14) a. Ima lijepa djevojka u ovoj kuci. (= egzistencijalno, dopuna u jednini)

b. Ima lijepih djevojaka u ovom selu. (= egzistencijalno, dopuna u mnozini)

Smatramo da, iako je Creisselsova postavka nacelno tocna, navedeni primjeri vise dokazuju ono sto autor nije izrekao, a to je cinjenica da se razlika izmedu egzistencijalnosti i ne--egzistencijalnosti ne nalazi samo u opreci nominativ genitiv (ili akuzativ--nominativ--genitiv). Naime, znacenje primjera (13.a) nije posve egzistencijalno, vec blize izrazavanju mjesta, tj. samo cinjenice da je nesto smjesteno na nekome mjestu pa bi se u tom smislu glagol imati u tom primjeru vrlo lako dao zamijeniti glagolom nalaziti se bez bitne promjene u znacenju, ali uz promjenu reda rijeci (*Nalazi se jedna krcma u planini naspram U planini se nalazi jedna krsma). Ako ga pak zamijenimo glagolom postojati, red rijeci ostaje isti--Postoji jedna krsma u planini. Primjer (14.a) zapravo je isti kao i primjer (13.a), a bitno je napomenuti da se u tim recenicama radi o tocno odredenoj krcmi i o tocno odredenoj djevojci, dok u primjeru (14.b), u kojem je upotrijebljen genitiv, te odredenosti nema.

Glagoli imati i nemati mogu imati tri znacenja, od kojih je izrazavanje posjedovanja u prijelaznim konstrukcijama temeljno znacenje, dok su se pre-ostala dva razvila iz znacenja posjedovanja. Pritom je znacenje postojanja egzistencijalno u pravom smislu rijeci, dok je znacenje 'nalaziti se' neka vrsta prijelaznog znacenja od posjedovanja prema egzistencijalnosti. Stovise, u nekim je slucajevima vrlo tesko odrediti radi li se o znacenju 'nalaziti se' ili 'postojati' pa mozemo zakljuciti da se ona u jednom manjem dijelu preklapaju, kao primjerice u recenici (15.c)

[ILLUSTRATION OMITTED]
(15) a. Janko uvijek ima dobre ideje.          posjedovanje
     b. Janko uvijek ima dobrih ideja.         posjedovanje/partitivno
     c. U tome mjestu ima dobra skola.         nalazi se/postoji
     d. U tome mjestu jos ima dobrih ljudi.    postoji


Na primjerima iz Hrvatskoga nacionalnog korpusa vidljivo je da se genitiv ne pojavljuje samo uz egzistencijalno znacenje glagola nemati, vec i uz glagol ima, no tada ima vecinom partitivno znacenje:

(16) a. Osim toga tu ima i starog kineskog porculana, francuskog stakla, madarske keramike ...

Dopuna glagola ima u egzistencijalnom znacenju najcesce je u genitivu, ali iz primjera koji slijede vidljivo je da moze biti i u nominativu, dok se s tim glagolom u ne--egzistencijalnome znacenju dopuna moze pojaviti ili u akuzativu (sto je cesce i uobicajenije), ili u genitivu:

(17) a. Osim vrhunske spomenicke bastine Pula ima iznimno atraktivne stjenovite i pjescane plaze ...

a'. Osim vrhunske spomenicke bastine Pula ima iznimno atraktivnih stjenovitih i pjescanih plaza ...

Na sljedecim primjerima promotrit cemo ponasanje recenica s glagolima imati i nemati u prezentu (18) te odgovarajucim recenicama u perfektu, u kojima se koristi glagol biti (19). Tim je glagolima pridodana dopuna najprije u nominativu ((18.a, a', c i c') te (19.a, a', c i c')), a zatim u genitivu ((18.b, b', d i d') te (19.b, b', d i d')), i to prvo u redu rijeci koji se smatra prototipnim, odnosno neobiljezenim za egzistencijalne konstrukcije--oznaka mjesta--glagol--dopuna (svi primjeri bez oznake ')--a zatim u obiljezenom redu rijeci u kojem se dopuna nalazi na pocetku recenice (svi primjeri s oznakom '). Dopuna je u svim primjerima u jednini.

(18) a. U tome mjestu ima djecji vrtic.

a. ' Djecji vrtic ima u tome mjestu. (ali ne i u susjednome)

b. ?U tome mjestu ima djecjeg vrtica.

b.' ?Djecjeg vrtica ima u tome mjestu. (ali ne i u susjednome)

c. U tome mjestu nema djecji vrtic.

c.' Djecji vrtic nema u tome mjestu. (ali ima u susjednome)

d. U tome mjestu nema djecjeg vrtica.

d.' Djecjeg vrtica nema u tome mjestu. (ali ima u susjednome)

(19) a. U tome mjestu bio je djecji vrtic.

a.' Djecji vrtic bio je u tome mjestu. (ali ne i u susjednome)

b. ?U tome mjestu bilo je djecjeg vrtica.

b. '?Djecjeg vrtica bilo je u tome mjestu. (ali ne i u susjednome)

c. U tome mjestu nije bio djecji vrtic.

c'. Djecji vrtic nije bio u tome mjestu. (ali jest u susjednome)

d. U tome mjestu nije bilo djecjeg vrtica.

d'. Djecjeg vrtica nije bilo u tome mjestu. (ali jest u susjednome)

Naime, prototipni, odnosno semanticki neobiljezeni red rijeci u hrvatskome jest SPO (subjekt-predikat-objekt), tj. SVO (subject-verb-object) ako koristimo najcescu oznaku u lingvistickoj literaturi. To je red rijeci tipican za mnoge indoeuropske jezike, a Silic (1984) naziva ga jos i osnovnim (neaktualiziranim, kontekstualno neukljucenim) semantickogramatickim redom rijeci. Mnogi autori smatraju da u egzistencijalnim recenicama i imenicki izraz i glagol pripadaju remi, dok se na mjestu teme nalazi oznaka mjesta (usp. Clark, 1978; Babby, 1980; Ziv, 1982; Arutjunova, 1997; i dr.) te da se stoga egzistencijalne recenice od lokacijskih razlikuju po tome sto je tipican red rijeci u egzistencijalnim recenicama Lok-V-NP, a u lokacijskima NP-V-Lok. Red rijeci u egzistencijalnim recenicama povezan je i s tumacenjem nekog imenickog izraza kao odredenog ili neodredenog. Osnovno je nacelo da se na pocetnome mjestu u recenici nalazi odreden imenicki izraz, odnosno tema, a na zavrsnome neodredeni, odnosno rema, no hrvatski dopusta i odstupanja: imenicki izraz koji je morfoloski ili leksicki obiljezen kao neodreden ne mora nuzno biti na kraju recenice, kao sto ni odredeni imenicki izrazi nisu uvijek tema, niti su uvijek na pocetku recenice. Na odnos teme i reme, dakle, ne utjece samo red rijeci, vec i padezno oznacavanje, tj. opreka genitiv/nominativ te tako i recenica s redoslijedom NP-V-Lok moze biti protumacena kao egzistencijalna ako je imenicki izraz u genitivu, odnosno lokacijska ako je imenicki izraz u nominativu. Drugim rijecima, za tumacenje znacenja neke recenice kljucan je jezicni i situacijski kontekst i nije svejedno promatramo li istu recenicu kao kontekstualno neukljucenu ili kontekstualno ukljucenu (aktualiziranu) (v. Silic, 1984).

Stoga u primjerima (18) i (19) glagol nemati moze jednako dobro funkcionirati kao egzistencijalni glagol ne samo s dopunom u genitivu (18.d) vec i s dopunom u nominativu (18.c). S druge strane, dopuna u jednini s glagolom imati prihvatljivija je u nominativu (18.a) nego u genitivu (18.b). Smatramo da je to zato sto je znacenje dopune u primjerima poput (18.a) neodredenije i priblizava se generickom--djecji vrtic kao ustanova, a ne tocno odredeni vrtic--a glagol se moze zamijeniti ne samo glagolom postojati vec i glagolom stanja nalaziti se, koji se pojavljuju uz padez nominativ. Isto je primjenjivo i na primjere u perfektu (19), s tim da primjer (19.c), cak i s prototipnim redom rijeci, ne utvrduje samo nepostojanje vrtica u mjestu, vec implicira da se umjesto vrtica u mjestu nalazilo nesto drugo. Stoga je primjer (19.d) s dopunom u genitivu najprihvatljiviji kao neobiljezen.

Primjeri (18.b i b') dokaz su u prilog tvrdnji da je genitiv uz glagol imati u vecini slucajeva partitivnog karaktera te stoga cudno zvuci ako je dopuna u jednini, barem kada je rijec o necemu nedjeljivom kao sto je djecji vrtic . Da je kojim slucajem dopuna u mnozini, primjeri (20) bili bi posve prihvatljivi:

(20) a. U tome mjestu ima djecjih vrtica.

b. U tome mjestu nema djecjih vrtica.

Ti primjeri podupiru i ideju o tzv. egzistencijalnoj kvantifikaciji , odnosno tvrdnju da se u svakoj egzistencijalnoj konstrukciji nalazi, najcesce implicitni, a rjede eksplicitni, kolicinski izraz (kvantifikator) poput nijedan u nijecnim konstrukcijama ili jedan, nekoliko, vise, mnogo, neki, nekakav itd. u potvrdnim konstrukcijama, sto te konstrukcije zapravo cini jednim oblikom partitivnih konstrukcija--a odatle i dopuna koja 'zahtijeva' genitiv kao padez.

Sve prihvatljive recenice u primjerima (18) i (19) koje sadrze obiljezen red rijeci, suprotno misljenju nekih autora (usp. Babby, 1980, 2000), sasvim su moguce i ovjerene, ali nose u sebi implikaciju suprotnosti: vrtic nije u tome mjestu, vec negdje drugdje, npr. u susjednome. Babby (1980) smatra da se recenice opcenito mogu podijeliti na izjavne i egzistencijalne te da se potvrdne izjavne i egzistencijalne recenice medusobno razlikuju po poretku subjekta i predikata (21), dok se nijecne izjavne i egzistencijalne razlikuju po razlicitim padezima u kojima se nalazi subjekt , a to su nominativ u izjavnima i genitiv u egzistencijalnima (22). K tomu, Babby (1980, 2000) zastupa tezu da egzistencijalne recenice sadrze samo remu pa neprihvatljivima smatra primjere poput (23), u kojima bi rema bila na pocetku recenice:
(21) a. Crtezi i slike bili su na stolu.      izjavna
     b. Na stolu je bilo crteza i slika.      egzistencijalna

(22) a. Na stolu nisu bili crtezi i slike.    izjavna
     b. Na stolu nije bilo crteza i slika.    egzistencijalna


(23) Crteza i slika nije bilo na stolu.

Iako se Babbyjev (1980) rad smatra jednim od prijelomnih u slavistickoj jezikoslovnoj literaturi u pogledu analize egzistencijalnih konstrukcija, odnosno slavenskoga genitiva, mislimo da grijesi kada tvrdnje primjenjive na ruski, iz kojega uzima sve primjere, smatra primjenjivima i na ostale slavenske jezike. S obzirom na velik utjecaj njegova rada na druge autore koji preuzimaju njegove primjere, to je gotovo pogubno. Primjerice, red rijeci u recenici (24), koji je posve prihvatljiv na ruskome, u hrvatskome zvuci vrlo stilski obiljezen kao knjizevni ili pjesnicki:

(24) Otveta iz polka ne prislo. (= Odgovora iz puka nije doslo.)

Ne slazemo se ni s tvrdnjom da egzistencijalne recenice sadrze samo remu, a da je oznaka mjesta neobavezna, jer smo na primjerima (18.d') i (19.d') pokazali da se dopuna u genitivu moze nalaziti na pocetku recenice te da je u tom slucaju ona tema, a ne rema, bas kao i dopune u nominativu. Jedina je razlika u tome sto egzistencijalne recenice s genitivnim dopunama na pocetku recenice imaju neprototipni (dakle, obiljezeni) red rijeci te u sebi nose odredenu znacenjsku implikaciju:

(25) Crteza i slika bilo je na stolu, ali ne i na zidovima.

Takva razlika u redu rijeci izrazava razlicite komunikacijske namjere govornika. U prototipnom redu rijeci oznaka mjesta uvijek je na pocetku egzistencijalnih recenica i uvijek je tema. Vecina se autora takoder slaze da je oznaka mjesta semanticki obavezan dio egzistencijalnih konstrukcija (usp. Borschev i Partee, 1998, 2002; Sgall i dr., 1986: 202; Dahl, 1969: 38; i drugi). Oznaka mjesta u egzistencijalnim recenicama najcesce je eksplicitna, no moze biti i implicitna (sadrzana u kontekstu) i odnositi se na fizicki ili na metaforicki prostor (8):

(26) a. U hladnjaku nema jogurta. (eksplicitan fizicki prostor)

b. Trazila sam jogurt, ali nije ga bilo. (implicitan fizicki prostor)

c. U znanosti jos ima svjezih ideja. (eksplicitan metaforicki prostor)

no i kad je implicitna, u egzistencijalnim je recenicama obavezna, i to zato sto se u njima

'... pretpostavlja neka vrsta objektivizacije prostora (...) Prostor uz takve glagole (...) zapravo nije okolnost pod kojom se vrsi glagolska radnja, nego je zapravo objekt radnje, predmet koji je prijeko potreban za >>realizaciju<< same radnje. Opet je dakle, kao i kod izrazavanja prostora besprijedloznim padeznim oblicima, rijec o svojevrsnom opredmecenju prostora, o svojevrsnoj transformaciji prostora kao okolnosti radnje u prostor kao predmet radnje.' (Pranjkovic, 2009: 6)

Babbyju (1980) mozemo zamjeriti i sto se koristi nekim primjerima koji su neprihvatljivi i u ruskom i u ostalima slavenskim jezicima i nejasno je sto bi ti primjeri trebali pokazivati, s obzirom na to da sadrze prijelazni glagol koji ni u jednoj svojoj uporabi nije egzistencijalan (npr. opreka Lena nije pjevala--*Lene nije pjevalo). U svojem radu o slavenskom (negacijskom) genitivu u ruskome Brown (1999) iznosi nekoliko opcih postavki koje su primjenjive i na ostale slavenske jezike pa tako i na hrvatski. Prije svega, negacijski se genitiv moze pojaviti samo na argumentu zanijekanoga glagola koji se nalazi unutar glagolskoga izraza i nije u kosome padezu. U hrvatskome je pojava negacijskoga genitiva ogranicena na nijecne egzistencijalne glagole te na argumente glagola biti i argumente zanijekanih bezlicnih i prijelaznih glagola (npr. Nije podnosila jesenskih kisa). Ruski, dakle, dopusta negacijski genitiv na mnogo vecem broju glagola od, primjerice, hrvatskoga, odnosno na subjektima tzv. neakuzativnih glagola , sto u hrvatskome nije moguce (27.a) pa se na mjestu takvih glagola mora upotrijebiti egzistencijalni glagol (27.b) ili subjekt mora ostati u nominativu (27.c):

(27) a. *Prijatelja nije doslo. (rus. Druzja ne prislo.)

b. Prijatelja nije bilo.

c. Prijatelji nisu dosli.

Perlmutter i Moore (1999) smatraju da su i potvrdne i nijecne egzistencijalne recenice neakuzativne recenice u kojima objekt iz polazne strukture ne postaje subjekt u povrsinskoj strukturi--subjekta nema (kao u hrvatskome) ili je on semanticki 'prazna' zamjenica (kao u engleskome) pa dobivamo bezlicne recenice. U nijecnim recenicama takav objekt pojavljuje se u genitivu, poput objekta u prijelaznim recenicama koji se takoder moze pojaviti u genitivu. Iako egzistencijalne recenice u hrvatskome nisu neakuzativne, slazemo se da subjekta u njima nema:

(28) a. U kutiji nije bilo cokolade. (= cokolade uopce nema)--egzistencijalna recenica

b. U kutiji nije bila cokolada. (= u kutiji je bilo nesto drugo)--izjavna recenica

Takoder se slazemo s tvrdnjom Borscheva i Partee (2002) da je moguce da na odabir egzistencijalne/bezlicne recenice utjece semantika, dok je sintaksa posrednik preko kojeg se ta razlika odrazava u gramatici te da je odabir 'mjesta' u nekoj recenici kao onoga sto oni nazivaju sredistem perspektive (Perspec-tival Center) funkcionalni >>okidac<< za odabir bezlicne konstrukcije.

4. Zakljucak

Egzistencijalne konstrukcije predmet su zive rasprave medu lingvistima jer uporno izmicu cvrstom odredenju. Stovise, mnogi primjeri o kojima se raspravlja i koji su postali opca mjesta u slavistickoj literaturi o ovoj temi zapravo i nemaju egzistencijalno znacenje (npr. Nije se primijetilo daljnjeg otapanja snijega) ili su ovjereni samo u ruskome (npr. Vprudu ne plavalo kuvsinok (*U jezercu nije plivalo ljiljana)). Ipak, moze se utvrditi nekoliko osnovnih obiljezja koja tu vrstu recenica razlikuju od drugih, a to su uporaba glagola s egzistencijalnim znacenjem, neodredenost imenickog izraza koji se tipicno pojavljuje u rematskom polozaju, odnosno na kraju recenice cije je osnovno gramaticko svojstvo besubjektnost, a semanticko bezlicnost, zatim eksplicitna ili implicitna oznaka mjesta te egzistencijalna kvantifikacija. Bitno je napomenuti da ta obiljezja nisu fiksna, vec podlozna razlicitim tumacenjima u skladu s jezicnim i situacijskim kontekstom u koji je recenica ukljucena, kao i komunikacijskom namjerom govornika.

Kojim god se jezikom bavili, neosporno je da egzistencijalnost treba promatrati kao slozenu pojavu na koju utjece citav niz sintaktickih i semantickih cimbenika (Je li, primjerice, recenica Ivana nije bilo na predavanju egzistencijalna ili nije? U kakvom su odnosu ostali, manje cesti egzistencijalni glagoli? itd.) pa tako i hrvatski jos uvijek, kada se radi o temi egzistencijalnosti, ostaje velik izazov za istrazivanje.

Literatura

Anic, Vladimir (1991) Rjecnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber

Anic, Vladimir (2007) Rjecnik hrvatskoga jezika, racunalno izdanje, Zagreb: Europapress Holding i Novi Liber

Arutjunova, Nina D. (1997) 'Bytijnye predlozenija', enciklopedija Russkij jazyk, Moskva: Bolsaja Rossijskaja Enciklopedija, str. 57-59.

Babby, Leonard (1980), Existential Sentences and Negation in Russian, Ann Arbor, Michigan: Karoma Publishers

Babby, Leonard (2000) The genitive of negation and unaccusativity. Ms., Princeton University.

Baric, Eugenija i dr. (2003), Hrvatska gramatika, trece izdanje, Zagreb: Skolska knjiga

Borschev, Vladimir i Barbara H. Partee (1998), 'Formal and Lexical Semantics and the Genitive in Negated Existential Sentences in Russian', u Formal Approaches to Slavic Linguistics: The Connecticut Meeting 1997, ur. Zeljko Boskovic, Steven Franks i William Snyder, Ann Arbor: Michigan Slavic Publications, str. 75-96

Borschev, Vladimir i Barbara H. Partee (2002), 'The Russian Genitive of Negation in Existential Sentences: The Role of Theme-Rheme Structure Reconsidered', Travaux de Cercle Lin-guistique de Prague (nouvelle serie), v. 4, ur. Eva Hajicova i Petr Sgall, Amsterdam: John Benjamins, str. 185-250

Brown, Sue (1999) The Syntax of Negation in Russian, Stanford: CSLI Publications

Chvany, Catherine V. (1975) On the Syntax of BE-Sentences in Russian, Cambridge, MA: Slavica

Clark, Eve V. (1978) 'Locationals: Existential, Locative and Possessive Constructions', u Univer-sals of Human Language: Syntax, Greenberg, Joseph H., Charles A. Ferguson i Edith A. Moravcsik (ur.), Stanford: Stanford University Press, str. 85-126

Creissels, Denis (2010) 'Control and the evolution of possessive and existential constructions', izlaganje na radionici Variation and Change in Argument realization, Napulj i Capri, svibanj 2010.

Croft, William (1991) 'The evolution of negation', Journal of Linguistics 27: 1-27

Dahl, Osten (1969) 'Topic and Comment: A Study in Russian and General Transformational Grammar', Acta Universitas Gothoburgensis, Slavica Gothoburgensia 4, Stockholm: Almkvist and Wiksell

Freeze, Ray (1992) 'Existentials and Other Locatives', Language 63/3: 553-595

Hrvatska jezicna riznica, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, http://riznica.ihjj.hr, 12. listopada 2010. godine

Hrvatski nacionalni korpus, Filozofski fakultet u Zagrebu, http://www.hnk.ffzg.hr , 12. listopada 2010. godine

Katicic, Radoslav (2002) Sintaksa hrvatskoga knjizevnog jezika, trece izdanje, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Nakladni zavod Globus

Mihaljevic, Milan (2010) 'Strukturni i nestrukturni padezi u hrvatskom jeziku', Sintaksa padeza, zbornik radova skupa Drugi hrvatski sintakticki dani, Birtic, Matea i Dunja Brozovic Roncevic (ur.), Osijek--Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Filozofski fakultet u Osijeku, str. 179-192

Mrazek, Roman (1990) Sravniteljnjii sintaksis slavjanskih literaturnjih jazikov, Brno: Univerzita J.E. Purkyne

New Shorter Oxford Dictionary (1996), racunalno izdanje, Oxford: Oxford University Press

Paduceva, Elena V. (1992) 'O semanticeskom podhode k sintaksisu i genitivnom subjekte glagola BYT', Russian Linguistics 16:53-63.

Pereltsvaig, Asya. (1997) The genitive of negation and aspect in Russian, ms., The Hebrew University of Jerusalem/McGill University, Montreal

Perlmutter, David M. (1978) 'Impersonal Passives and the Unaccusative Hypothesis', u Proceedings of the Fourth Annual Meeting of the Berkeley Linguistics Society, University of California at Berkeley: Berkeley Linguistics Society, 157-89

Perlmutter, David i John Moore (1999), 'Syntactic universals and language-particular morphology: Russian impersonals', izlaganje odrzano u Institutu za evolucijsku antropologiju Max-Planck, Leipzig, travanj 1999.

Pranjkovic, Ivo (2009) 'Prostorna znacenja u hrvatskome jeziku', Prostor u jeziku / Knjizevnost i kultura sezdesetih, Zbornik radova 37. seminara Zagrebacke slavisticke skole, Zagreb, str. 11-19

Sgall, Petr, Eva Hajicova i Jarmila Panevova (1986), The Meaning of the Sentence in Its Semantic and Pragmatic Aspects, Dordrecht: Reidel and Prague Academia

Silic, Josip (1984) Od recenice do teksta, Zagreb: Sveucilisna naklada Liber

Silic, Josip i Ivo Pranjkovic (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka ucilista, Zagreb: Skolska knjiga

Ziv, Yael (1982) 'On So-called 'Existentials': A Typological Problem', Lingua 56: 261-281

Zovko Dinkovic, Irena (2007) Negacija u engleskom i hrvatskom jeziku, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu

Irena Zovko Dinkovic

Filozofski fakultet, Zagreb

izovko@ffzg.hr

(1) Nijecni ili slavenski genitiv svojstven je slavenskim jezicima te se pojavljuje u nijecnim recenicama umjesto akuzativa u sluzbi izravnog objekta, npr. rijec kruha u primjeru U kuci nema kruha.

(2) Apsolutna je egzistencijalnost svevremenska, dok je relativna vezana uz odredenu situaciju.

(3) Iako bi se moglo pomisliti da je glagol biti egzistencijalni glagol par excellence, njegova je uporaba u tom znacenju rjeda i ogranicena; on je prije svega pomocni glagol.

(4) U stranoj lingvistickoj literaturi govori se o predikatima zato sto predikat podrazumijeva glagol i njegove obavezne dopune, no u hrvatskoj se jezicnoj tradiciji predikatom uglavnom smatra samo glavni glagol u recenici pa je stoga bolje govoriti o egzistencijalnim konstrukcijama ili recenicama.

(5) Tu tvrdnju potkrjepljuju i recenice koje su ceste u svakodnevnoj upotrebi i koje su naizgled jednake recenici (18.b), poput U toj prostoriji ima svjetla. Iako je svjetlo u jednini, njega moze biti manje ili vise u prostoriji, dok djecjeg vrtica ne moze biti manje ili vise, vec ga ili ima ili nema. S druge strane, recenica U toj prostoriji ima svjetlo imala bi posve drugo znacenje. Tu razliku Peti (2004: 183) utvrduje kao dva razlicita tipa recenice na razini gramatickog i semantickog ustrojstva: prvi, u kojem imenska rijec ima funkciju predikatnog imena u genitivu i cija je bitna gramaticka oznaka besubjektnost, a semanticko obiljezje bezlicnost i dijelnost; i drugi, u kojem imenska rijec ima funkciju predikatnog imena u nominativu, cija je bitna gramaticka oznaka besubjektnost, a semanticko obiljezje bezlicnost i jedinost.

(6) Sam naziv preuzet je iz logike i odnosi se na pripisivanje nekog svojstva ili odnosa barem jednom clanu neke domene.

(7) Babby (1980) pristaje uz tezu da egzistencijalne recenice imaju subjekt i da je taj subjekt dopuna u genitivu. S time se ne slazemo te djelomicno pristajemo uz Perlmuttera i Moorea (1999), koji tvrde da su takve recenice, bilo nijecne ili potvrdne, besubjektne. Dio uz koji ne pristajemo jest da su besubjektne stoga sto su, prema njihovoj tvrdnji, u polaznoj strukturi te dopune zapravo objekti.

(8) U nekim je jezicima takva oznaka desemantizirana i sadrzana u bezlicnom obliku (engl. There is ...; fr. Il y a ...).

(9) Perlmutterova (1978) hipoteza o neakuzativnosti (engl. Unaccusative Hypothesis) tvrdi da se neprijelazni glagoli mogu podijeliti na dvije vrste: neakuzativne i neergativne. Neakuzativni glagoli semanticki se razlikuju od neergativnih po tome sto njihov subjekt nije aktivno odgovoran za pokretanje glagolske radnje, vec ima ista svojstva kao izravni objekti prijelaznih glagola (u hrvatskome su to, primjerice, glagoli umrijeti, pasti, kasljati itd.). Naziv 'neakuzativni' dobili su stoga sto je u nominativno--akuzativnim jezicima akuzativ jedini padez koji oznacava ne--voljnu semanticku ulogu, odnosno pacijens prijelaznih glagola.

(10) Valja napomenuti da gramatiku ne izjednacavamo sa sintaksom, sto je katkad slucaj u kroatistickoj tradiciji, vec gramatiku smatramo sirim pojmom, a sintaksa je jedan od dijelova koji je cine. Takvo shvacanje gramatike prisutno je u anglofonoj lingvistickoj literaturi, a jednostavnu definiciju daje, primjerice, New Shorter Oxford English Dictionary (1996):

'The branch of language study or linguistics which deals with the means of showing the relationship between words in use, traditionally divided into the study of inflections (or morphology) and of the structure of sentences (syntax) accidence, and often including also phonology.'

No takvo poimanje gramatike nalazimo i u Anicevu Rjecniku hrvatskoga jezika (2007), gdje se kaze da je gramatika

'... proucavanje sustava jezika i njegovih zakonitosti, glasovnih osobina, sustava i funkcije rijeci, njihovih skupova, veza i recenica'.
COPYRIGHT 2011 Croatian Philologic Society
No portion of this article can be reproduced without the express written permission from the copyright holder.
Copyright 2011 Gale, Cengage Learning. All rights reserved.

Article Details
Printer friendly Cite/link Email Feedback
Author:Dinkovic, Irena Zovko
Publication:Suvremena Lingvistika
Date:Dec 1, 2011
Words:5854
Previous Article:Present in Croatian medieval poetry/Prezent u hrvatskom srednjovjekovnom pjesnistvu.
Next Article:Functions of the dati (se) + infinitive construction in Croatian from a grammaticalization perspective/Funkcionalne varijante konstrukcije dati (se)...

Terms of use | Privacy policy | Copyright © 2019 Farlex, Inc. | Feedback | For webmasters